VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)
Strana - 162
162 goru Očuru, reče svojim domarima: „Ustanite i podjite kroz goru Očuru, dok ne dodjete do mjesta, gdje se bijela magla u vis diže. Ondje ćete naći vučicu, kako doji svoje vučiće. Ogledajte mjesto i zapamtite, da će ondje, gdje je sada gusta šuma, za sto godina sjajna- crkva svoju lijepu glavu prema oblacima ponosito dizati". Kad su se domari iz šume povratili i pripovijedali, da su sve onako našli, kako im bijaše častni starac rekao, doda vještac: „Vi, koji ste sve vidjeli, te ćete mene preživjeti, kazujte svojoj djeci, šta sam vam ja kazao, a vi vidjeli za gorom Očurom". I zaista, nakon sto godina stajao je u šumi za gorom Očurom glasoviti samostan Lepoglava. Sasvim je stalno, da je mnogo prije, nego što je u dolini Bednje osnovan manastir, negdje na bližem brijegu stajao utvrdjeni grad (Castrum) Lepoglava, koji su susjedni Nijemci u Štajerskoj zvali Schönhaupt, kako to celjska kronika dokazuje. Grad Lepoglava branio je ulaz u dolinu i klanac Očure, pak tako i prelaz preko Ivančice. Grad je nesumljivo stajao na brdu Gorici više današnje Lepoglave; na tom brdu nalaze se j sada još tik do kapele sv. Ivana podzemni svodovi, jamačno ostatci nekadanjega grada. Nasuprot brdu Gorici stoji drugo brdo, na kojem je selo Pur ga ili Pur gar ij a s kapelicom sv. Jurja; za to selo Purga kažu, da je najstarije u svoj okolici. A i bit će tako, jer je selo dobilo ime od toga, što su u njem prebivali podanici ili „purgari" (castrenses, Burgmänner) grada Lepoglave. Najstarija povjestnica grada Lepoglave (Schönhaupt) i sela Purge nije zabilježena. No kako je baš onaj čitavi kraj još od starine bio na tromedji Slavonije, Ugarske i Njemačke (Teutonia), bit će da je često mijenjao svoje gospodare, i da su se za nj mnogo otimali. Izrijekom spominje se grad Lepoglava prvi put tek godine 1399., kad ga je kralj Sigismund darovao celjskomu knezu (grofu Hermanu) i njegovim potomcima. Celjski grof Herman bijaše se sa svojim vjernima pridružio križarskoj vojsci, koju je Sigismund vodio na Turke, i koja je u boju kod Nikopolja (28. rujna 1396.) onako tužno nastradala. Herman je kralja pratio na bijegu, kao i na povratku u Hrvatsku i Ugarsku. Za toliku požrtvovnost izdao je Sigismund knezu ili grofu Hermanu u kolovozu 1397. dvije povelje, kojima je celjski grof dobio prostrana imanja u Slavoniji, pa tako postao velikašem hrvatskim i ugarskim. Poveljom od 14. kolovoza 1397. darovao je Hermanu i njegovim potomcima za sva vremena grad Varašdin sa svima pravima i prihodima, da ih drže i uživaju „po običaju i na način ostalih baruna Ungarije" ; tri dana poslije, 17. kolovoza podijelio mu je opet dva grada u Zagorju (in districtu Zagoriensi), po imenu grad Vinicu blizu rijeke Drave i grad Vrbovec (Orboch, Urboc, danas Mali Tabor) nedaleko od štajerskoga grada Rogatca. Tom posljednjom darovnicom biše posjedi celjskih grofova u Štajerskoj i Kranjskoj spojeni s gradom Varaždinom.
