VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 111

111 tekli poglavito, ako ne sasvim, iz usmenih vrela. Bilo bi zanimljivo znati, kako i u kojim okolnostima su se bilježile sve ove pojedine obavijesti. Mi smo ovdje u doticaju s nječim, što bi se moglo zvati ured za obavješćivanje (intelligence bureau) bizantinske vlade. Već je od dana Justinijana

1 bilo jedno od načela te vlade, da sabire sve obavijesti, što ih je mogla dobiti, u pogledu socijalnog i političkog stanja i odnošaja susjednih barbarskih država u praktičnu svrhu za ravnanje njezine vlastite diplomacije. Prilike za sabiranje ovakovih informacija davala su poslanstva, koja su odlazila i dolazila. Možemo nagađati, da se vijesti Konstantinove (n. pr. ο ruskoj trgovini) ne oslanjaju iz

ravno na priopćenja trgovaca ili putnika, već na izvješća rimskih poslanika ili raspitivanja tuđih poklisara. Izvješća poslanstva bijahu malo ne jedna institucija; i ako je Priscus napisao svoj glasoviti opis poslanstva k Atili više kao povjesničar nego li kao član poslanstva, to je bio izvještaj, što ga je Petar Patricij sastavio ο svojoj misiji Chosrou bez sumnje prije svega služben, akoprem mu je bilo dozvoljeno ili na

loženo, da ga publicira kao njeku vrstu poluslužbene „modre knjige (bluebook)". Služben značaj tog izvještaja možemo vidjeti po činjenici, da on nije napisan literarnim već običnim govorenim jezikom,

2 činjenica, koju možemo isporediti sa Konstantinovom porabom vulgarnog jezika u De administrando imperio. Menandrova vijest ο po

slanstvu Turcima za vlade Justina II. osnivala se bez sumnje, na služ

benom izvještaju Zemarha. U ovome,

3 kao u mnogim drugim stvarima, bila je mletačka republika učenica svojih prijašnjih gospodara; glasovite relazioni njezinih poslanika morale su biti prvobitno potaknute istočno-rimskom praksom. Čini se ipak, kao da ovi službeni zapisci vanjskoga ureda u Carigradu nisu bili redom čuvani sa dovoljnom pomnjom. Konstantin VII., koji se toliko zanimao za diplomatsko općenje i postupanje s „barbarima/'' koliko i sam Justinijan, dao je sastaviti dobro poznate έκλογαί περί πρεσβειών, koje su sadržavale u svoja dva odsjeka historička izvješća poslanstva tuđih naroda (εθνικοί) Rimljanima i Rimljana tuđim narodima.

4 Ali one se sastoje iz izvadaka ne iz službenih zapisaka već iz historičkih pisaca. Opis Petrova poslanstva Chosrou u A. D. 562. nije uzet iz njegova vlastita izvještaja, već iz Menandra. Možemo li se 1 Vidi Diehl-ovo izvrsno poglavlje, L'oeuvre diplomatique, u njegovom Justinien (1901). 2 Menander, 12 (F. H. G. IV. 217). On osobito ističe obilje detalja u Petrovu pripovijedanju. 3 Liutprandova povijest svojega poslanstva Nikeforu formalna je Relatio Otonima. Bizantinski je utjecaj očevidan. i Kritički izdao De Boor kao vol. I. Konstantinovih Excerpta historica.