VJESNIK 9. (ZAGREB, 1907.)

Strana - 4

4 biskupa Ivana, koji je u sebi sadržavao sve povlastice, što su ih već prije predšasnici Ivanovi podijelili spominjanim prebendarima, a k tome je Demetrije dodao još i to, da se jednake sloboštine imadu protegnuti i na sve vinograde, zemlje, šume i sjenokoše, koje su prebendari stekli i dobili iza podjeljenja rečenoga privilegija (od 30. januara g. 1428.). Konačno je ban Matko Talovac otvorenim listom svojim od 16. jula g. 1444. povratio prebendarima neke povlastice i pravice, koje im htjedoše oduzeti gradjani čazmanski. Ovi su naime gradjani bili podigli neke nove mlinove, a time se nanosila šteta i gubitak mlinovima prebendarskim, i još su povrh toga isti gradjani prigonili prebendare na plaćanje kraljevskih daća (taxarum regalium). Ban je oštro zabranio čazmanskim gradjanima podizati nove mlinove na štetu prebendarskih, a same prebendare prinudjivati na platež bilo kakovih daća. Iznesavši ovako punomoćnici zbora prebendarskoga dokaze za svoja prava na posjede i na razne sloboštine, podastiru oni dalje točan popis sviju zemalja i posjedovanja, koja je biskup Osvald sebi silom prisvojio i koja je njegov ribnjak poplavio i uništio. Prema tome iskazu oteo je on prebendarima osamdeset i pet oranica, koje su ležale na raznim mjestima: jedne u blizini varoši Čazme, a druge bliže ili dalje uz okolišne rijeke i potoke i uz ceste, što vode u obližnja mjesta. Ove su oranice zapremale prostor od preko 336 rali. Otetih je sjenokoša izbrojeno 38, ali za svaku nije napomenuto, koliki prostor zaprema. Onih, kod kojih je mjera navedena, ima za više nego 108 rali. Voda iz ribnjaka pokrila je i uništila 31 ral sjenokoša i 13 rali oranica. Napokon je biskup oteo još i tri prebendarska mlina u rijeci Čazmi. Na ovaj je način biskup Osvald nanesao tužiteljima golemu nepravdu i štetu. Punomoćnik biskupov Stjepan iz Grede izjavio je nato, da predšasnici Osvaldovi, biskupi Eberhard, Andrija, Ivan i Benedikt nijesu bili vlasni na uštrb prava crkve zagrebačke prebendarima davati i poklanjati nikakovih oranica, sjenokoša, mlinova, vinograda i drugih baština, a isto tako da ih nijesu smjeli njima prodavati gradjani i gostovi varoši Čazme; sami pak prebendari da ih ne smiju i nijesu smjeli kupovati i posvajati, kaošto im nije bilo slobodno bez privole i dopuštenja biskupova držati i sebi prisvajati od tih posjeda one dohotke, koji pripadaju biskupskom fisku. Da potkrijepi svoju tvrdnju, iznesao je punomoćnik Osvaldov povelju biskupa Eberharda od 7. augusta 1418. god., s potpisom biskupa Ivana, u kojoj je bila medju ostalim i ova klauzula: Odredjujemo takodjer, da ni jedan od prebendara crkve sv. Duha (u Čazmi) ne može držati bez plaćanja (pristojbi i daća) više nego selište svoga obitavališta sa vrtom i sa zemljom ispod vrta; ako bi koji od kanonika ili prebendara imao u području gradjana (čazmanskih) oranica ili sjenokoša, mora od njih plaćati općini primjerenu daću, a ako bi se koji kratili ovako činiti, tada mogu sudac i gradjani njihove oranice i sjenokoše zaposjesti i dati ih drugima u zakup do potpune naplate. Na osnovu izloženih dokaza tražile su sada obadvije stranke, da im se otkroji pravica, a sud je i zadovoljio ovome zahtjevu izrekavši 2. marta osudu. Sud priznaje doduše, da su prebendari stječući i držeći one zemlje i mlinove, što su ih bilo primali kao zadužbine od pobožnih ljudi, bilo kupovali od potrebnih, radili na uštrb prava biskupa Osvalda i protiv statuta crkve zagrebačke, kako je to istaknuto u napomenutoj klauzuli, ali ih ipak ne može