VJESNIK 9. (ZAGREB, 1907.)

Strana - 3

gadjanja; u drugima je trebalo, da ova ili ona protivnička stranka iznese svoja pravna dokazala, kojih tada nije imala pri ruci, pak se odredjivalo drugo ročište i parnica ponajviše upućivala redovnim sudovima. Osuda, što su je izrekli palatin i sudac kraljevskoga dvora vlašću svojom sudačkom, podijeljenom im od kralja, bila je zaključak, koji su stvorili oni kao predsjednici suda zajedno sa svojim vijećnicima, a to su sudbeno vijeće sačinjavali prisežnici (jurati assessores), izabrani od sabranoga plemstva i to napose za svaku županiju izmed njezinih pripadnika. U pojedinim slučajevima bili su od predsjednika pozvani u ovo vijeće i drugi članovi iz reda prelata, baruna i plemića kraljevine. Bivalo je ovako u zamašnijim zgodama, kaošto i u ovoj parnici izmedju čazmanskih prebendara i biskupa Osvalda. Koga su dana podnijeli punomoćnici zbora prebendara čazmanskih, dekan Antun i Klement Pozak, tužbu protiv zagrebačkoga biskupa Osvalda, ne može se točno kazati, no svakako se to nije dogodilo zadnji dan općega suda, t. j. kad je osuda bila izrečena, jer su obje stranke iznijele pred sud dosta dokazala, kojima je htjela svaka utvrditi svoje pravo, a sigurno je trebalo prilično vremena, dok su suci sav taj materijal točno proučili, da uzmognu izreći pravednu presudu. Zastupnici prebendarskoga zbora tužili su u ime svoje i u ime svojih drugova, prebendara i altarista čazmanskih, biskupa Osvalda, da je nepravedno oteo mnogo oranica i sjenokoša njihovih u području varoši Čazme, a osim toga da je dao zagraditi odvirak nekog ribnjaka, pak se voda iz njega razlila te poplavila i uništila mnoge oranice i sjenokoše. Da dokažu iznajprije prava prebendara na otete posjede, iznijeli su punomoćnici pred sud osam povelja od predšasnika Osvaldovih, zagrebačkih biskupa, i to po dvije od Eberharda Albena (1397.—1406. i opet 1409.—1420.), Andrije Scolarisa (1408.—1409.) i. Benedikta de Zolio (1440.—1454.), a po jednu od Ivana Albena (1420. do 1433.) i Demetrija Cupora Moslavačkoga (1465.) i napokon jednu ispravu bana Matka Talovca. Prva povelja biskupa Eberharda od 11. februara 1402. uvrštena je doslovce u ovu ispravu s konačnom presudom. Iz povelje se Eberhardove razabira, kako je on smilovavši se siromaštvu prebendara čazmanskih i htijući im podati prilike, da lakše i mirnije vrše svoje zvanje, poklonio im neka mjesta za gradnju kurija, a osim toga oprostio ih sviju daća, pristojba, nameta i podavanja, u novcu i u naravi, koje zapadaju bilo biskupsku komoru, bilo općinu varoši Čazme. Neke pak prebende potvrdio je u starim njihovim povlasticama, koje zadobiše još od predšasnika njegovih. Ovo je sve učinio biskup Eberhard pod pogodbom, da prebendari u odredjene dane pjevaju ili čitaju mise s propisanim nekim molitvama. Drugom je poveljom od 19. februara iste godine biskup Eberhard odredio, da prebendari mogu sa svim onim dobrima, što ih steknu, po svojoj volji slobodno raspolagati. Nasljednici Eberhardovi, biskupi Andrija i Ivan, potvrdili su sve članke ovih privilegija. Kad su prebendari Čazmanski osnovali medju sobom neku pobožnu bratovštinu za uvećavanje božanskoga kulta, onda biskup Benedikt nije samo odobrio i potvrdio tu njihovu uredbu, nego ih je još oprostio svakoga teragija, t. j. dohotka, koji bi imao njega zapasti od prebendarskih vinograda. Poslije je i sam biskup Benedikt pristupio ovoj bratovštini, pa je prebendarima poveljom od 6. oktobra g. 1448. doznačio za njihovo lakše uzdržavanje neki dio vlastitih biskupskih dohodaka. Biskup Demetrije Cupor potvrdio je 21. marta god. 1460. privilegij