VJESTNIK 6. (ZAGREB, 1904)
Strana - 178
178 obiju vjera veliko, pa su počeli katolički predstavnici polagano raditi protiv narodne struje. Gaja su držali veoma slabim katolikom neki svećenici. Imamo za to krasno svjedočanstvo u listu zagrebačkoga duhovnika P. Jože, koji je svome prijatelju pisao : „Kod nas nitko ne mari za veru ; kod nas lada somnus lethargicus, kao negda pitanja o narodnosti, o samostalnosti i dičnoj neodvisnosti naše domovine u dubokom snu zakopana ležaše, dok Gaj svojim jakim glasom, i svojom duševnom silom spavajuće k življenju probudio nije. Ovak bi se probuditi morali i u vèrozakonskom smislu. — Istina, da sada mnogi muža napomenutoga mrze, za što počekao nije dok bi se bili sami probudili. 0 početku su se dali od njega voditi, kao jošće od dubokog sna omamljeni, ali sada, kada omamljenje prošlo je, sada se prouve mudrosti njegovoj. — Samo jedno žalim pri Gaju, da nije katolik. Vođa Hervatov morao bi biti katolik kao Ô Conel u Irskoj, dušom i telom katolik." (Šurmin, Hrvatski preporod II. 68—69.). To je eto jedno. U drugu ruku je i nepoznavanje svih prilika krivo, da se samo po jednome glasu prosuđuje rad Gajev. Čini se, da su ova svjedočanstva, što ću ih sada navesti, dovoljna, da oslabe oštri sud prof. Zdziechowskoga o Gajevoj misiji u Rusiji. Ivan Šimatović iz Petrovaradina javi Gaju 25. prosinca 1838., da tamo ima dosta ljudi „od obadve vere", koji žale, „da smo se tako razstavili i na pismenim putu razdružili". On se poznaje s nekim odličnijim Srbima, koji su obećali, da će pisati u „Danicu", a ne smije nitko zaboraviti „od kakve je velike hasne za celo Ilirstvo, kada i naša bratja Serbljani na oltar svete Danice svoje male žertve donose." (List u Gajevoj korespondenciji u Zagrebu.). Na 20. junija 1839. pisao je iz Šibenika „Ivan C s o k e r1 y a n C. K. Klerikalnog Zavedenia Dalmatinskog, Profesor, C. Konsistori Temišvarskog Assessor i Učenog Društva Pragskog Clen i Korespodent" veliko pismo Gaju (u Gajevoj korespondenciji u kr. sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu). U tom se pismu čita i ovo : „Ja nemam sreće vaše predrago lice poznavati, no iz djela vašeg poznajem milo i slavno ime, i srce vaše, koje samo za narodnost živi, i za slavu narodnju diše — vi ste razdjelena srca naša, koja su zbog vjerozakona, razd jelena bil a*), sladkim glasom, i bratskim pozivom, sjedinili. — VP*) ste iskru goreće ljubovi, medju nami užegli — vi ste dremajući duh Ilirsko-serbski iz sna nemarnosti, probudili, opominjajući nas na stoljetije u kom živimo — I zaista svaki priznati mora, da ste vi u sojuzu dobre bratje, i ljubitelja narodnosti, u kratkom vremenu, veliki uspjeh pokazali, ne samo u tom što ste čistotu jezika *) Rastavljeno je od mene; inače vjerno po originalu. **) Jedan put zajedno, drugi put rastavljeno ; ja sam svagda rastavljao.