VJESTNIK 6. (ZAGREB, 1904)

Strana - 179

179 našeg uzvisili, no i nami zaboraviti pričinili, da smo raznog vjerozakona. — Po ovom skoro se nadati imamo, datje ona Ijubov, koja u prosvještenoj Ameriki Neu Jorku cvjeta (gdi katolički svještenik na ulici publično s' Rabinerom u usta se ljubi) skoro i medju nami razvijena biti. Ovotje pak onda biti, ako Bratja naša Parosi latinskog i Grčkog Vjerozakona vašem primjeru sljedovali, i sebi područnim Christianom ljubov domorodnu živo na srce polagali budu, pokazujući, da smo mi, koi jednim jezikom govorimo, jedne matere sinovi, da nam je otac Slavjanin, i dasmo u smotrenju zakona od dvje sestre djeca —• mala je ako pravo uzmemo, u dogmatičkom smislu razlika, koja nas razdvojava, obadve sestre Cerkve imaju sedam Tainstva (sacramenta) koja drugi Vjerozakoni podpuno ne drže. „Vi ste velim slavni naroda ljubitelju, Danicom naša srca (koi literaturu ljubimo) svezom narodnosti skopčali, i ružnu omrazu, bratji nepriličnu iskorenili, u kratko kazati do toga doveli, dasmo se onako kako treba poznali i prigerlili. No potreba je da i prosti narod, koi čitati ne umje, sebe vzaimno (gegenseitig) pozna, i omrazom zakona radi, disati prestane, bratju pak svoju poznavši prigerli i na srce pritisne (feßeln), koje samo svještenstvo, kako gore reko, učiniti može". Sad pripovijeda, kako je išao kroz Slavoniju i Hrvatsku i Dalmaciju i slušao svagdje jedan glas narodni. Najviše ga na putu od Novoga Sada do Šibenika boljelo, kad je vidio u narodu „nepoznavanje svoje narodnosti, a suviše videtji staru mrzost, u smotreniu Vjerozakona. — Ako me je Slavjan latinske Crkve vozio, on je glavu okretao pokrai krstova (križeva) koi su pokraj Ceste (druma) po načinu Grčke Crkve, djelani. Na moje pitanje zašto križu netje da se pokloni, odgovorio bi: da je to vlaški križ, i da bi pogrešio, kad bi se nevernom drvetu poklonio, — Kada sam pak Grčke Crkve Slavjana zapitao, kakve je vjere i porekla? kazao bi u nevinosti: ja sam Rištjanin i Via — a kako neznaš vlaški kad si vla? i zašto Catholik nije vla, kad oboje imate jedan jezik? — Ma ja neznam šta je i kako je, no ja vam kažem dasam Vlah." Da se to iskorijeni, poziva Čokrljan sve na ljubav i složan rad, pa nastavlja: „Ovom prilikom neizostavljam moje, i nas mlogi odobrenie sverhu onoga izjasniti, što ste Danicu našu, Ilirskom nazvali. Ne imaju pravo oni, koi o tom primječania čine. Vi ste časti slavenskog naroda, koja se Srbskim Dialectom sluxi, iz više uzroka, Ilirsko ime dali, i dobro ste učinili za neuvrediti, i nedati povod raspri, koja bi u napredovanju narodnjeg prosvještenja, vredovita biti mogla. Istina danebi krivo bilo, kad bi se Danica naša, na mjesto Ilirska, Serbskom nazivala, kao što bi Primječatelji želili, no potrebno je da i oni dalje razmisle, kakva bi nesloga i raspra iz ovog sljedovala, kad bi se D anica Serbska imenovala. Nije dakle protivno, no pače ljepo i sladkoglasno naimenovanie ovo : Ilirska Danica. Zato Predragi