VJESTNIK 6. (ZAGREB, 1904)

Strana - 177

kad bi njegovi listovi propali. Valja znati, da je Gaj mogao govoriti u opće o interesima slovenstva, koji su u Hrvatskoj bili usko svezani s njegovim imenom, jer se od 1839. spremalo novo doba, gdje će trebati izdržati daleko jače navale nego su bile do 1839. Pa i u samoj se Hrvatskoj — među Ilirima — već sada javljao duh, koji je rađao polagano Vrazovo Kolo i Onu konačnu odluku, da se zabrani ime ilirsko (1843.). Među svojim uspjesima ističe Gaj „vorzüglich die bey dem jungen Catholischen Clerus und bey der studierenden illyrischen Jugend überhaupt glücklich verbreitete Sympathie für das slawische Alphabeth und für die slawische Kirche". Uspjeh Gajev u Petrogradu nije bio onakvi, kako ga je on želio, pa ode još i u Moskvu k Pogo. dinu, gdje je i opet pismeno zabilježen njegov rad i dosadašnji uspjesi. U ovom pismu (Kulakovski 083-—084.) govori o novoj epohi slovenstva, osobito na jugu. „In Folge seiner mündlichen historischen Aufklärungen hat bereits der grössere Theil der römisch-kath. Patrioten Illyriens und namentlich der zahlreiche jüngere Clerus in den Seminarien die Einsicht gewonnen, dass die Orientalische unabhängige Kirche als die eigentliche Slawische National-Kirche zu betrachten sey." Gaj je tako približio pravoslavne katolicima, kako to nije nikad još prije bilo, poradi čega imadu u njega potpuno povjerenje jedni i drugi. Zdziechowski (o c. 52.) kaže, da je taj memorandum dostojan glavara tajne policije, a nikada vođa narodnoga, jer je lažan od početka do kraja ; Gaj da nije ni javno ni tajno radio za duh ruskopravoslavni, u Hrvatskoj to nije ni trebalo raditi, jer čitava je prošlost u Hrvatskoj bila isprepletena zajedničkim radom pravoslavnih katolika. Gaj se poziva na duhovnu mladež hrvatsku i na mladež u opće za potvrdu svoje izjave — kaže Zdziechowski — ali ni tu nije bilo nikad prije mržnje između braće dviju vjera, a nije nitko mislio da prijeđe na pravoslavlje. I dalje kaže Zdziechowski, da nije čudo, što su ugledniji ljudi poradi svega toga gledali Gaja kao čovjeka, koji pod krinkom narodnosti hoće da sam sebe podigne i da radi samo za svoje čisto osobne interese. Za svjedočanstvo svoje navodi Draškovića i Tkalca, koji je u svojoj knjizi „Jugenderinnerungen aus Kroatien" upravo ovo isticao (str. 53.). Moje je uvjerenje, da Gaj u Rusiji nije tražio pomoći za sebe, koliko za narodnu stvar i da onaj memorandum nije „godny piöra urzednika tajnej polycyi" (Zdziechowski 52), već da je bio dostojan ozbiljnoga „wozda ruchu narodowego" onoga doba i onoga pravca, u kojem se radilo u „Iliriji" ili bolje: u Hrvatskoj. Kod prosuđivanja se ovoga memoranduma pušta s vida ono mlako držanje svećenstva spram ilirskih nastojanja poslije godine 1842., koje nije nastajalo za to, što bi u mladome duhovništvu nestajalo ljubavi za narodnu stvar, već za to, što je doista utjecanje Gajevo bilo na narod 12