VJESTNIK 6. (ZAGREB, 1904)
Strana - 143
143 Izdanje je upravo izvrstno, a znatno ga pomaže točan i savjestan „Index" i to napose imena, a napose rieči i stvari. Željno očekujemo dalje svezke toga i po nas Hrvate tako važna djela, koje već sada nitko, tko želi raditi i govoriti o seobi i franačkom gospodstvu u nas, ne smije zanemariti. Napokon nam je zabilježiti, da je magjarsko židovsko književno družtvo odlučilo izdati spomenike što se tiču Zidova u Ugarskoj. Djelo je osnovano u više svezaka, a redakcija povjerena dru. Arminu FrissuJ') Za sada izišao je prvi svezak, koji sadržaje izprave od god. 1092 do 1539. Najstarije su izprave izpisi iz dekreta pojedinih kraljeva, dakle iz „Corpus iuris", no od XIV. vieka dalje teku nepoznate izprave. Za Hrvatsku taj svezak ne donaša još ništa bitno, premda znamo iz desete Tkalčićeve knjige, da je u XV. vieku bilo u Zagrebu Židova (Judei), kao Abraham i Ilija, na zlu glasu zbog lihvarstva. Djelo je (što je riedko kod magjarskih edicija) popraćeno latinskim bilježkama i latinskim „indexom", koji je vrlo pomno izradjen. II. Pomagala. U prošlogodišnjem „Vjestniku" (pg. 190.) objavio sam studije Kaindlove o starijim ugar. ljetopisima. O njima napisao je Steinacker dosta nepovoljnu ocjenu, izrekavši konačni sud svoj o njima ovim riječima: „Was richtig ist, ist nicht neu, und was neu ist, selten richtig" 6 ). Na ovu svakako pretjeranu ocjenu, osvrće se sada Kaindl u posebnom člančiću, a podjedno replicira i Steinacker na tu antikritiku 7 ). Steinacker hoće silom da obrani Paulerovo mišljenje protiv Kaindlovog, što mu ipak ne uspjeva podpunoma. III. Obćenita djela. Od poznate Rlaićeve „Povjesti Hrvata" izišla je četvrta knjiga, u kojoj je prikazana prošlost naša od 1458. do 1526., to jest vladanje Matije Korvina, Vladislava II. i Ludovika II. a ). Na osnovu ukupno ne samo objelodanjene gradje, nego i na osnovu brojnih neizdanih izprava, umni i temeljiti učenjak izneo je toliko toga što je stranom novo i izpravljeno, da se ta knjiga (kao i prve dvije od 1301. počam) ima brojiti medju najbolje radnje naše historiografije. To naročito vriedi za čisto hrvatske stvari, koje su do sada bile sasvim zanemarene. Tako odnošaj Matije Korvina prema hrv. velikašima, njegovi bosanski ratovi i tužne prilike za oba Jagelovića. Svi dosadanji radnici (tako Matija Mesić) nisu ni iz daleka imali pred sobom onih izvora što ih je upotrebio gosp Klaič. On donosi doduše pri kraju svoga djela popis i ocjenu izvora i pomagala, ali time nije izcrpio (kako mi je dobro poznato) svega onoga, što je upotrebio. O čuvenom Kosovu napisao je dobru monografiju Branislav Njusić, koji je bio kroz više godina srbski konzul u tim stranama 9 ). Djelo se njegovo razpada u dva diela: u prvom je govor o geografskim, administrativnim i etnografskim prilikama, a u drugom se opisuju sva mjesta i gradovi po Kosovu (njih 22). Ovo će djelo dobro doći historiku i geografu, a osobito onima, koji se bave proučavanjem tradicionalne literature. Samo je šteta, što nije dodana geografska karta i što su slike malom iznimkom tako mutno izpale. Jednu povjest magjarske države na osnovu izvora počeo je izdavati poznati ma & ) Monumenta Hungariae iudaica, publicari fecit societas litteraria hungarico-iudaica. Tomus I. (1092—1539). Coopérante Dr. Mauricio Weisz, studio Dr. Arminii Friss, Bdpst. 1903. Vel. 8 l! . XLI 4- 524. 6 ) Mittheilungen des Institutes für oesterreichische Geschiehtsforschung. Band XXIV. Wien 1903. pg. 135—148. 7 ) Mittheilungen Band XXV. Wien 1904. pg. 185—201. 8 ) Klaič: Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Svezak drugi, dio treći. Sa 102 ilustracije. Zagreb 1904. Vel. 8". 358+XIV. fl ) Nju&ic: Kosovo. Opis zemlje i naroda. Knjige „Matice srpske" vol. 6. i 9. Novi Sad 1902. i 1903. str. 180. i 116.
