VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 79

79 opiše. Bistricaj podje od grofice k Juršiću, da se tamo informira, ali taj se je sakrio, pak je Juršićeva supruga opet nove nepovoljne informacije bilježniku podala. Bistricaj saobći Althanu te ženske obtužbe, te predsjednik ode sam k grofici, koja mu je sve one jade izpričala, koji su već mnoge godine u njoj kuhali. Althan je na temelju tih informacija izhodio od kraljice imenovanje Juršićevo prisjednikom povjerenstva. U počast i za potrebu povjerenstva, bio je na Širokom polju iza crkve sv. Petra utaboren bataljun vojnika, pak se je dnevice pred biskupskim dvo rom počastna straža izmenjivala. Komisija je o svom trošku živjela, te biskupu obskrbu plaćala. Althan bio je veoma ljubezan, svakoga je cjelivao, koj je k njemu dolazio, a tom ljubežljivošću je sve tako začarao, da mu je svaki sve saobćio, što god je hotio saznati, dočim je očevidnu nesklonost pokazivao proti Rauchu, Bužanu i Rafaju, a videć to, odasvud su se sabirali njihovi protivnici, da ih što većma obtuže, te svaki, koj je išta nepovoljna o vlastodržcih saznao, sve je priobćio Althanu. Podžupani su morali predati sve iztražne spise proti buntovnikom a Petković smrtne osude ratnoga suda. Povjerenstvo je tražilo i akta konferencija za vrieme bune, nu banski namjestnik nije svih izručio, jerbo je bilo takovih odluka, koje kompromitirahu stališe i redove a i njega samoga. Pomoćju Bistricaja i Juršića je povjerenstvo dobilo osobito mnogo obtužnoga materijala proti Rafaju, koga je osobito teretio Ščitaroci upravitelj Erdödyevih imanja, samo da sebe spasi. Rafaja su tužili, da je tiranski upravljao sa Erdödyevimi podanici, a Ščitaroci predao je i pismene naloge Rafajeve, koji su te tvrdnje potvrdjali. Predbacivao mu seje postupak prigodom popisa poreza g. 1754. — i plientbu Erdödyevih podanika u Negovcu. Izvorni iztražni spisi slali su se svakoga tjedna u Beč barunu Kochu, a privatna izviešća je barun Koch po Kampmilleru, kraljičinom izpovjedniku, uručavao kraljici. Istodobno uredjujuće povjerenstvo u Kaniži pronašlo je medju zaplienjenimi spisi u generalatu, buntovna pisma plemića Stiepana Domjanića. Ova pisma poslao je Neipperg Althanu. Seljaci su u svojih izjavah takodjer teretili Domjanića. Neki okrivljeni orguljaš iz Križevca, zatim župnik iz Ravna, administrator iz Preseka i neki Banček su takodjer predali buntovna pisma Domjanićeva povjerenstvu. Domjanić je već prije bune bio proskribiran, pak se je po svojih posjedih sakrivao pred sudbenim progonom, — a kad je buna ugušena, vidiv pogibelj novoga strožjega progona, zaklonio se je u križevački paulinski samostan, te stupio u novicijat. Paulini su ga obukli u paulinsko odijelo, obrijali mu glavu i poslali ga u Kamensko, razglasiv, da je Domjanić pobjegao u Veneciju, a zatim da je u istranskoj provinciji, postao Paulinom. Osim Paulina znali su skrovište Domjanićevo brat mu Ignacij i nećak Krsto. Povjerenstvo je citiralo pred sud Domjanića. Ignacij Domjanić, hoteći spasiti bratov posjed za svoju obitelj, misleći da je Stiepan Paulinom darovao Preseku zato, što su mu zaklonište dali, podje Althanu i izmoli obećanje, da ga povjerenstvo ne bude sudilo radi prijašnjih krivnja, — a radi bune, da ne bude na smrt sudjen, ako se dobrovoljno pozivu odazove. Rodjaci dovedoše Stie-