VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 80
80 pana Domjanića u Zagreb, gdje bje skinuto s njega paulinsko odjelo a zatim utamničen. Povjerenstvo je odredilo, da se popiŠu sve štete učinjene seljakom prigodom plienitbe i dozvolilo, da si plemići sastave popis šteta, što su im buntovnici nanesli, potonji popis sastavio je sudac KeŠer. Povjerenstvo je nastojalo oko toga, da se kraljici dokaže, da je seljačkoj buni bio povod tlačenje seljaka po vlastelinstvih, te da su korespondencije buntovnika sa krajišnici, naročito sa pukovnikom Mihaljevićem imale samo tu svrhu, da putem krajiških Častnika kraljica doznade za njihove jade, a ne da jih primame Krajini, stoga je nastojao Althan što više neurednostih vlastelinstva konstatirati. Tom prigodom saobćujem naknadno pribavljeni dokaz o protivnom. Župnik križevački Joszipovics piše, da su buntovni seljaci „Ex loco praefato (Brežani) literas ad eundem (Mihaljević) scripserunt, inque iis rationem facti explicarunt, ut mihi legere licuit, quod numquam id quod fecerunt patrassent, nisi sub Szeverin in privilegiis Confinii Generalatus Varasdin. quae usque ad fluvium Lonyam confinium ampliant, se quoque inclusos utpote fluvio nominato, intelexissent. Qua igitur ratione compellimur ad robotam, qui Confiniarii sumus?" U nastavku navode, da ih vlastelini tlače po turski, pak da vole služiti kralju, nego vlastelinom. Ovom izjavom je jasno dokazano, da su izaslanici buntovnih seljaka u Severin išli, te pobunili se u nadi pripojenja granici. 1 Po dosadanjih izjavah seljačkih bio je obterećen samo Rafaj kao upravitelj Erdödy-evih dobara, stoga je trebalo pronaći način, da se i kod drugih vlastelina nadje tužba podaničkih proti novim nepravednim teretom. Althan je u tu svrhu izhodio od kraljice sveobću dozvolu, da se svi podanici imadu potužiti pravo proti svojoj gospodi, a jerbo se je bojao, da ipak seljaci ne bi došli upravo one tužiti, koje bi rado obteretio, to je na svoju ruku odredio povjerenikom za popisavanje pritužba Lacka Lukavski-a, Rafajevog neprijatelja, te ga poslao u Moslavinu, jerbo se je znalo, da će se tamo najviše temeljitih pritužba doznati. Moslavčani starinom nisu bili kmetovi, već su samo tvrdji Moslavini stražu podavali, pak su se smatrali kao castrenses. Godine 1746. je upravitelj Gjure grofa Erdödya Mato Marković srušio staru tvrdju i gradio novi dvor, te prisilio stanovnike Moslavine na robotu prigodom gradnje, a poslije su im činovnici nametali sve to veće terete, osobito kada je Rafaj upraviteljem bio, jer je svaki pripadnik najmanje 50 jutara uživao, a sama gradska straža je bila premala odšteta za tolike zemlje. Moslavčani su se već g. 1754. silno tužili povjerenstvu za popis poreza, proti nasilju vlastelinskih činovnika, te su upotrebili sgodu, kad su krajiški zemljomjeri medje generalata ustanovljivali, pokazujuć im ciela sela kao pripadnost generalata, sve do grada Moslavine, u nadi, da će tom prevarom odpasti od vlastelinstva i biti pripojeni generalatu. Veli se, da su polazili k Mihaljeviću i Mikašinoviću radi pripojenja Krajini, ali zato ne ima pozitivnih dokaza. Kad je planula krajiška buna, poslali su svoje odaslanike u Severin, nu valjda su tamo doznali, da moslavački kraj nije uključen u krajiških privilegijih, pak zato prigodom seljačke bune nisu 1 Liber mem. Par. Cris. 1755.
