VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 29
29 studenom 1208.) bude Henrik proglašen sukrivcem kraljeva umorstva i kažnjen državnim progonom i gubitkom svih časti i zemalja, dok je papinski legat proglasio Ekberta skinutim sa biskupske Časti; na to pobjegoše obojica k sestri u Ugarsku 1 . Kraljica je sad sklonula kralja Andriju IL, da se živo zauzeo za njezinu braću, ne bi li ih oprao od sumnje, da su sudjelovali kod umorstva kralja Filipa i da im opet pribavi njihove časti i zemlje. U to je ime šiljao mnoge poslanike papi, caru i njemačkim knezovima, da ih uvjeri o nedužnosti svojih svakova i sklone na opoziv njihove odluke. Od tih su se poslanika neki isticali svojom vještinom, požrtvovnošću i izlaganjem svoga života raznim pogiblima tako, da ih je kralj (g. 1209.) na molbu i zagovor kraljice i njezine braće nagradio zemljištem ili dohocima, a to bijahu prepošt Adolf, kojega je sestra bila dvorjankinja i zemljakinja kraljičina, te je s njom zajedno ostavila bila svoju njemačku domovinu i otišla u Ugarsku, a drugi je bio kraljičin peharnik Demetrij od Raške. Prvomu podijeli kralj na molbu svoga svaka Ekberta i s njegovom privolom onu istu zemlju u špiškoj županiji na rijeci Popradu, koju je prije njemu (svaku) podijelio bio, kako smo to spomenuli 2 , a drugomu dade pravo pobiranja maltarine kod mjesta Ujfalu u šaroškoj županiji, takodjer na rijeci Popradu blizu poljske medje 3 . Ovo kraljevo zauzimanje za svakove urodilo je dobrim plodom. Papa pisa (21. siječnja 1209.) kralju, da je on kraj svega toga, što je bamberški biskup bio često njemu neposlušan, ipak obzirom na čast kraljevsku i svećeničku naložio svojim legatima, da povedu istragu protiv njega, ako se prijavi zakoniti tužitelj, te ga kazne gubitkom svih časti i dohodaka crkvenih, ako ga pronadju krivim; ne bude li pako tužitelja, onda da se imade biskup pred njima kanoničkim putem opravdati, pa ako mu to uspije, imadu ga proglasiti nedužnim zločina, koji mu se upisuje u grijeh i nastojati, da se sve ono opozove, što se možda odredilo protiv njega ili protiv njegove crkve, ako li mu pako to ne uspije, tad ga imadu kazniti gore spomenutim kaznama. Dopušta mu medjutim papa i to, da se može i pred njim opravdati, ako mu je to milije, pa imade u tom slučaju doći pred njega, da on izreče sud; zato ga pozivlje, da bezodvlačno javi, gdje želi da se istraga vodi, da li pred njim ili pred legatima 4 . Ekbert se valjda izjavio za to, da će se opravdati pred legatima, jer su ovi doista vodili istragu. Ova je morala povoljno teći po Ekberta, kad je sam papa pisao (13. studenoga 1209.) caru Otonu IV., da je osuda protiv bamberškoga biskupa posve neopravdana 5 . Napokon naloži (g. 1213.) papa svomu 1 Oefele o. c. str. 97. — Fessier-Klein o. c. I. 307—308. 2 Fejer o. c. III. 1. str. 76—78. 3 Fejer o. c. III. 1. str. 78—81. — Poslije (g. 1211.) nagradio je kralj još nekoga tudjinca (valjda Niemca) Lenguera (ili Lendeguera) „za vjerne službe, što ih je učinio njemu i Bertoldu", i to na molbu Bertoldovu, darovavši mu neke kraljevske dohotke u mjestu Scentu (Fejer III. 1. str. 108—109.). i Fejer o. c. III. 1. str. 74. • 6 Papa veli ovako : „Detestandum et iniquum illud iudicium, quod contra — Bambergensem episcopum occasione necis illius nimis existit inordinate praesumptum" (Katona o. c. V. str. 90.).
