VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 28

28 ispitavši njihova dokazala, izrekoše suci odluku, da prijeporna zemlja imade pripasti opatu i njegovu samostanu, osim maloga komada zemlje, koji će imati samostan ustupiti Požuncima, a ovi će opet morati njemu platiti 35 maraka srebra za to, što su porušili ona oba sela na toj zemlji. Pošto su stranke pristale na tu odluku, povjeri Bertold onomu magistru i kanoniku M., da izvrši osudu i stranke uvede u posjed zemalja, koje će im pripasti. No kad je ovaj počeo izvadjati svoju zadaću, izjaviše Požunci, da su voljni onaj komad zemlje, koji im imade prema odluci pripasti, prepustiti samostanu za neku svotu novaca prema vrijednosti njezinoj, koju su procienitelji ustanovili na 5 maraka srebra. Opat pristade na to i izjavi, da će im dati dapače 10 maraka za tu zemlju. Pošto su pako Požunci imali njemu platiti 35 maraka odštete, bude od te svote odbito onih 10 maraka i odredjeno, da Požunci imadu opatu platiti 25 maraka, a sva prijeporna zemlja pripast će samostanu. Ovaj sporazum potvrdiše upravitelji države, naime kraljica i Bertold zajedno s velikašima, koji su tada bili na kraljevom dvoru, a to bijahu Nikola, kraljičin vrhovni sudac i gjurski župan, Bagu, stolnobiogradski župan, Tiburcij, mošonjski župan, i Petar, čanadski župan. U listini, kojom se proglasuje ova rješitba, navodi se Bertold namah iza imena kraljeva, a pred imenom ostrogonskoga nadbiskupa, čim se htjelo pokazati, da njega kano državnog upravitelja i kraljeva zamjenika .ide prvo mjesto u državi iza kralja

1

. Osim Bertolda gledala je kraljica Gertruda, da namakne časti i blaga i drugoj svojoj braći, kano što i onim ljudima, koji su stekli kakvih zasluga za njezin rod. Tako je nagovorila kralja, da je on njezinu bratu Ekbertu, bamberškomu biskupu, darovao neki posjed u Spiškoj na rijeci Popradu, i to onom prigodom, kad je došao (g. 1206.) na dvor, da u ime papino čestita kraljevskom paru na porodu prvorodjenca, kasnijega kralja Bele IV.

2 Poslije (g. 1208.) je taj brat zajedno s mladjim bratom Henrikom, markgrofom istarskim, bio osumnjičen, da su oni sukrivci Otona Wittelsbachskoga, koji je u Bambergu ubio (21. lipnja 1208.) njemačkoga kralja Filipa Svabskoga (1198 do 1208.), suparnika Otona IV. (1198—1215.)

3 Na saboru u Frankfurtu (u 1 Fejer o. c. III. 1. str. 149. — Monum. hung. hist. VI. 132—136., samo meću listinu krivo u godinu 1214. — Udara u oči, da nisu ostrogonski nadbiskup i tadanji palatin Benko sudjelovali kod ovoga državnog posla i da ih nije bilo na dvoru. FesslerKlein (I. 311.) misli, da su se oni ili sami povukli na stran ili da su ih kraljica i Bertold samovoljno lišili zakonitoga utjecaja na vladu. Za nadbiskupa je vjerotano, da su ga ta dvojica potisnula u kut, samo da se Bertold tim više uzdigne, no za palatina je moguće, da ga je kralj uzeo sa sobom na vojnu, da može onda lakše povjeriti vladu ženi i svaku. 2 Fejer o. c. III. 1. str. 77. — Raynaldus „Annales ecclesiastici" ad ann. 1206. nr. 26. kod Katone o. c. V. 40. 8 Sumnja je pala na Henrika po svoj prilici zato, jer je on dao Otonu Wittelsbachskomu nekoliko svojih vojnika, premda nije znao, da ih Oto treba za umorstvo kraljevo, i jer je ubojici pomogao uteći (Burchardi Urspergensis Chronicon u „Monumenta Germ, historica" Script. T. XXIII. str. 370.), a biskup Ekbert osumnjičen je zato, jer su i kralj Filip i brat Henrik bili njegovi gosti. No novija iztraživanja (naročito Winkelmanna „Filip von Schwaben" u „Jahrbücher der deutschen Geschichte") dokazuju, da ta sumnja nije bila opravdana.