VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 101
101 III. Preporod zagrebačke općine, koji se očitovao u namještenju moderno naobraženog propovjednika a polučio je trajno djelo, osnutak škole, morao je i u reformama i novotarijama bogoslužja izbiti na površinu. Ali te novotarije prouzročile su žestoko trvenje odmah na početku, dovele su docnije do razdora a najzad do razdiobe općine u dva dijela. No kako taj razdor siže do godine 1852. mimoilazim ga i nastavljam rad općine oko izvojštenja ravnopravnosti. Sabor je u zasijedanju 1839—40. i sam priznao da će se stvoreni zakoni tijekom vremena nadopuniti dok se postigne posvemašna ravnopravnost. Kad je dakle sabor opet počeo zasijedati god. 1843. bijaše i židovsko pitanje na dnevnom redu. I zagrebačka je općina opet zamolila hrvatski sabor da se zauzme za Židove. Nukana od veliko-kanižanske općine pozove ona susjedne opčine, naime varaždinsku, križevačku, karlovačku i sisačku da zajedno podastru saboru peticiju. Prije 4 godina po imenu nepoznata općina zagrebačka stupala je sada na čelu svojih hrvatskih posestrima. Da za svoju akciju steče i naklonost 'nežidova porazdijeli tri primjerka spisa „emancipacija Židova" od baruna Josipa Eötvösa i to velikom županu, gradskom sucu i biskupskom kaštelanu (Burggraf). Druga peticija hrvatskih Židova na sabor ovako glasi : Prcuzvišeni gospodine bane! Prosvijetli plemići! Visoki stališi i redovi ! Ako mi pokorno potpisani medju zakonima stvorenim na zadnjem saboru g. 1840. pogledjemo članak XXIX., priznajemo harnim srcem ne samo humano nastojanje zakonodavstva, nego i jasni dokaz velikodušnosti, koja je u skladu sa humanim mišljenjem ovoga doba. Ali ispitamo li pomnije sadržaj spomenutoga zakona — makar da neograničenu zahvalu dugujemo zakonodavstvu obzirom na duh i svrhu zakona, što ga je mudro htjelo polučiti, kad ga je stvorilo — budi se u nama žalosna briga, kad pomislimo, da nam isti zakon zatvara putove, što k cilju vode. A cilj i svrha ne može se pojmiti bez sredstava, što k njima vode. Tako nam se u smislu §. 2. spomenutog zakona dozvoljava zanat tjerati vlastitom rukom koje sa židovskim pomoćnicima, nadalje svoju djecu podučavati u takovom obrtu, te u onim znanostima i umjećima ih upućivati, koje nam dosele bijaše zabranjeno obavljati. Kako bi nama odraslima moguće bilo zanat tjerati, kad ga ne znamo raditi, budući da se prije stvorenja ovoga zakona nijesmo usudili zanata se latiti? Kako da zanat tjeramo sa židovskim pomoćnicima, kada ovih do sada nema? Kako bismo mogli našu djecu izučavati obrt, dočim ga bismo morali prije sami naučiti? E da bi zakon polučio željeni cilj nuždno je, da nam se dozvole i k tomu vodeći ciljevi i spadajuča sredstva, a ti sastoje u tom, prvo da bismo mi smjeli držati pomoćnike bez razlike na njihovu vjeru (u koliko se ne protivi našim municipijskim zakonima), a s ovima bi zanat tjerali, drugo da možemo dati svoju djecu kršćanskim obrtnicima u nauku. Ovo je sredstvo tako potrebito i važno, da se bez njega svrha zakona ni pojmiti ne dade, a
