VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 99
ževnosti, a viši stcpen kulture ne bi bio u razmjeru sa niskim materijalnim položajem, nego bi ih još jače podsjećavao na njihovu kukavnost. U istinu nijesu ni tadanji Židovi u kulturi tako zaostali, kano što bi se po ovom možda mislilo, medju zagrebačkim Židovima nije bilo ni jednog analfabete a medju 40 potpisa je samo jedan hebrejskim slovima potpisivao svoje ime. Navadjaju nadalje da su ravnopravni u vršenju gradjanskih dužnosti, pa poradi svega toga mole i ravnopravnost gradjanskih prava. Ovo im je sabor i htio podijeliti, naročito im bijaše dolnja tabla sklona, dočim je gornja tabla želila, da im se ravnopravnost podijeli doduše ali stepenasto a ne na jedan put. Kraljevska resolucija od 10. svibnja 1840. — koju je Ljudevit Kossuth nazvao neznatnim rezultatom velikih riječi — sadržavala je mnogo manje nego što je sabor želio i predlagao i to poradi rovarenja slobodnih gradova, koji su iznimice ovaj put manje liberalni bili od plemića i velikaša. Dvadeset i deveti zakonski članak „dozvolio je domaćim i udomljenim Židovima, da mogu svigdje — izuzev i opeta rudarske gradove i mjesta •— stalno prebivati, graditi tvornice, baviti se trgovinom i obrtom, držati si židovskih pomoćnika i naučnika, posvećivati se slobodnim znanostima i umjetnostima te kupovati gradjanskih nekretnina u onim gradovima, u kojima je to stari običaj dozvoljavao ujedno im nalaže vodjenje imena i prezimena i sastavljanje spisa u zemaljskom jeziku. Ovaj je zakon riješio i zagrebačku pritužbu i općini je odlanulo od prijašnjih neprilika te je sada svojski se latila posla i zadaće da sklonosti sabora uzvrati osnivanjem takovih institucija, koji će kulturu i prosvjetu širiti medju Židovima te srušiti zidine što ih osim vjerozakonske različitosti još lučiše od ostalog pučanstva. Materijalno blagostanje je uvijek bilo plodno tlo za razvoj kulture, pa tako su i Židovi čim su osjetili da je pritisak oslabio i jenjao, čim su ćutjeli tople zrake susretljivosti, istupili iz svoje isključenosti i nastojali prilagoditi se narodu, koji ih je u svoju sredinu primio, pače su i vjerske svoje običaje preudesili i preinačili prama duhu vremena. Zakon od god. 1840. bijaše ono korito, u kojem je reforma židovstva, izniknula i procvala u Njemačkoj, doplovila i u Hrvatsku. Duh reformatorskih težnja izbio je prigodom posvećenja nove bogomolje u Cačkovićevoj kući (poštanska ulica, danas Gajeva ulica preko puta pošte) kamo je općina premjestila bogomolju, budući da je stara u Petrinjskoj ulici već bila preuska. Ovom je prigodom svečani govor držao rabin Mavro Goldmann desivši se na putu u Zagrebu a došav iz Padove-'. Moderna propovijed u čisto njemačkom jeziku bijaše za Zagrepčane novost, svjetski naobražen rabin nešto, o čem su čuli i čitali i za čim su čeznuli. Velikim oduševljenjem izabere ga općina malo zatim za propovjednika, vjeroučitelja i nadstojnika škole, što se ima skoro osnovati 3 , rabinom dakako ne, dok je još Palotta živio, ali ipak cum jure successionis za ovu čast, čim se treba popuniti. Stari je naime rabin bio muž staroga kova, valjan talmudista, no za ovo su Zagrepčani sve više izgubili smisla i svaćanja, tc i za njegove propovjedi, koje su više bile 1 Vidi dr. Š. Bresztyenszky, Izraelićani i vršenje patronatskoga prava, Zagreb 1890. str. 7. 2 Opć. arkiv, iz memoranduma dra. M. Sachsa od godine 1858. 8 Tamo zapisnik od 3. listopada 1840.
