VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)

Strana - 3

3 zavoda kršćanske ljubavi i gostoljubivosti; a pape su se pak natjecali gradeć i popravljajuć utočišta za siromahe i poklonike. Domovinska sveza i zajednički jezik okupljali su tudjince prišlace u Rimu u pomjestne udružbe, nalik onima zanatlija istog zvanja ili cehovima, što bi se naselili u stanovitom predjelu ili uz iste ulice. I odatle se stalo na misao podizati u Rimu zakloništa za poklonike, gdje bi medju svojim sunarodnjacima našli izdašnu njegu, koje uz najbolju volju nije vazda bilo u obćim crkvenim, biva papinskim zakloništima.

1 Takav zavod bi istodobno postao moralnim središtem svih u Rimu boravećih sunarodnjaka. Po uzoru činovničkih škola ili družba, po uzoru zanatlijskih i trgovačkih cehova, koji su imali svoga poglavicu i statut prema zajedničkim potrebama, te se na javnim svečanostima pojavljivali kao poseban sbor, razviše se u vječnom gradu bez ikakvih zapreka scholae peregrinorum, prišljačke zadruge, t. j. tudjinačke naseobine, što su nastavale u opredieljenom gradskom kotaru.

2 Ove tudjinačke naseobine nastavahu na vatikanskom teritoriju van gradskih mira; a kako nam Blondus, koji je živio za pape Eugenija IV. svjedoči, iz zazora Rimljana, da im tudjinac u gradu boravi: „quibus gentibus, Romanis cum non esset visum satis tutum inter Urbis moenia dare sedem, assignaverunt in Vaticano tune immunito".

3 A to je pak podkivalo čežnji tudjinaca, e što bliže grobnici sv. Petra okućit se; a osobito se skladalo s težnjam sv. Stolice, da neobzidani Vatikan zaštiti živućim bedemom gorljivih vjernika. Svaka je naseobina imala središtem crkvu, gdje bi se okupljala; a pri ovoj gostinjac za poklonike, bolnicu za bolestnike i grobnicu. Svećenici sunarodnjaci obavljahu božju službu i podučavahu u vjeronauku; oni su poglavito provodili poklonike po svetim mjestima i sprovodili pokojnike. U gradjanskom životu rimskoga ustava tudjinačke naseobine uživahu opovlašten položaj; imadjahu naime djelomičnu autonomiju u sudbenim stvarima; mjesto vojničke službe davahu svoju satniju, a u svečanim zgodama pojavljahu se korporativno pod vlastitom zastavom. Na sredovječne tudjinačke udružbe raznih narodnosti u Rimu pruža nam izerpiv pogled učeni Moroni. „Obstojeći gostinjci — ovako on u navedenom već članku — djelomice su već opisani : sv. Marije dell' Anima za Niemce, sv. Marije in Campo Santo za njemačke poklonice i za Belgijance, sv. Elizabete de' Garzoni za njemačke pekare i za Čehe, sv. Jakova za Španjolce i za Kastilijance, BI. Djevice di Monserato za poklonike i bolestnice Aragonke, sv. Antona za Portugize, sv. Lovre za ljekarnike, sv. Stjepana za Abisince i za Crnce, sv. Bartula i Aleksandra za Bergamaske, sv. Križa i sv. Bonaventure za Lukeze, sv. Ambroza i Karla za Milanjance ili Lombarde, sv. Ivana za Fiorentince, sv. Julijana de' Cesarini za Flaminge, sv. Aloiza za Francuze, BI. Djevice Carigradske za Sicilijance, sv. Stanislava za Poljake, BI. Djevice od 1 Sr. Moroni, n. dj. sv. XLIX., 125 s. v. Ospedali di Roma. 2 Sr. Reumont, Gesch. d. Stadt Rom II., 143. Gregorovius, Gesch. d. Stadt Rom im Mittelalter II. (2 Aufl.), 413; Liber Pontificalis in Leonem III. n. 19, 27 i d. (izd. Duchcsne). 3 Roma instaurata, 1. n. 42.