VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)

Strana - 13

c) Mletačka Albanija, t. j. primorje od Risna do Lješa, s gradovima Kotorom, Budvom, Barom, Ulcinjem, Skradom i Lješom.

1 Sve su ove zemlje, polovinom petnaestoga vieka, s etnografskoga pogleda označivane „Slavonijom"; kojoj ćemo sad da ogledamo etnografske prilike. U tim zemljama petnaestoga vieka, kao i danas,' življaše jedan narod katoličke vjere, hrvatski narod, izuzme li se Mletačka Albanija, na razmedju Slavonije i Arbanaške, gdje je bilo dosta i arbanaškoga življa. Da je u tim zemljama polovinom XV. vieka živio drugi koji narod katoličke vjeroizpovjesti izim hrvatskoga, suvremeni izvori ne spominju. Ponajbolji poznavalac jugoslavenske etnografije, profesor K. Jireček, u najnovijoj svojoj razpravi dokazao je, da je XV. viekom ostatka nekadanjega romanskoga življa u primorskim dalmatinskim gradovima, uslied kužne zaraze 1348. god. i pohrvaćivanja ženidbama, trgovačkim poslovanjem i primanjem vanjskog življa u gradjanstvo, sasvim nestalo.

2 Sami mletački izvori to potvrdjuju, u koliko nikad ne spominju u dalmatinskim gradovima drugog življa do hrvatskoga. Poimence putopis 1. R. Guistiniana 1553. godine izrično veli, da gradjanstvo dalmatinskih gradova žive po hrvatsku, te i ako mužkarci se nose i govore po talijansku uslied dodira sa strancima i sa mletačkom birokracijom, ipak kod kuće govore izključivo hrvatski, radi svojih žena, koje da ne razumiju talijanskog jezika, te i ako ga gdjekoja razumije, ne će da drugačije govori, nego li svojim materinskim jezikom (,,la lingua materna"). Guistiniano hvali spljetsko hrvatsko nariečje, radi sladkoće mu, prispodabljajući ga medju talijanskim nariečjima s toga gledišta toskanskomu. Dalmatinsko hrvatsko nariečje Guistiniano nazivlje „dalmatinskim" („Creccha ovvero Chrich in lingua dalmatina et in tatina Monte [fiume] Tytio").

a Javnom vojničkom uredbom mletačka je vlada za čitavog svog gospodovanja u Dalmaciji izrično priznavala, da su mletački Dalmatinci po jeziku i narodnosti izključivo Hrvati. Najstarija mletačka kopnena vojska jest stratia iil stradioti, lagahno konjaničtvo, koje se je novačilo prvobitno u Grčkoj, odatle joj i ime, pak onda u Albaniji i Dalmaciji, te se pojavljuje najprije za razdoblja 1416.—1467. g. Stratia se je dielila po narodnostima, te je svaka narodnost imala svoju regimentu pod svojim pukovnikom ili podpukovnikom, i zvala se je po narodnosti zemlje, gdje je bila novačena: Nation Arbancse u pokrajini Arbanaškoj, Nation Crovata, Crovati a cavallo, u mletačkoj Dalmaciji, a na čelu joj podpukovnik Governatore dei Croati i narodni pukovnik, Collonello délia Nazione Croata. Kadkada se mjesto Croati ti vojnici nazivlju zamjenice Schiavoni, nu u starije doba svedjer se zovu Crovati.

4 Vojvoda te domaće mletačke vojske u sjevernoj Dalmaciji stolovaše u Ninu, te je 1528. g. 1 Sr. Annali Veneti kod Ljubica Commiss. et rel. I., 1 i d.; Hammer Storia Ottomana, III

8

., L. 14; ed. Venezia 1532., str. 20, 81; L. 16, str. 283. 2 Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, u Denkschriften der k. k. Akademie der Wissenschaft in Wien, 1901. 8 Itinerario di G. B. Giustiniano, 1553., kod Ljubica, Comm. et relat. vcnclae, II., 197, 202, 208, 215 i. d. 4 Relatio I. Mauro, qui fuit capitaneus Jadre, 1524.; Ljubić, Listine I., 175; sr. IL, 119, 120, 180, 196, 204, 280. Sr. Ljubić, Listine X s. v. Croatia.