VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)

Strana - 9

9 Doista pitanje, koje nam se sada nameće, osobito uslied javnog nesporazumka ovih zadnjih mjeseci, jest, tko li bijahu zasnovatelji svetojeronimskoga gostinjca? Jesu li to bili izključivo „Dalmatinci", kao što se sa stanovite strane na sva usta tvrdilo, ili „Hrvati" ? Povjestnoga gradiva imamo dovoljno na razpolaganje, da predočimo statistički pregled hrvatske naseobine i bratovštine te zasnovatelja svetojeronimskoga zavoda, i da tako napokon povjestna istina izbije na površinu. Da na ovo pitanje odgovorimo po stanju stvari za dobe kojom se bavimo, polovine XV. vieka, treba da razvidimo onodobne političke i narodnostne prilike hrvatskih zemalja i da opredielimo po suvremenim izvorima, što li tada bijaše „Dalmacija i Slavonija", i koja je narodnost u njima tada bivala. Tim ćemo se ugnuti onoj velikoj pogriešci, koju počinjavaju ljudi, što hoće, da razsudjuju XV. viek po XX-omu. U prošnji Jeronima iz Ptuja, kao što i u zakladnici Nikole V., izrično se veli, da je gostinjac zasnovan za narod Dalmacije i Slavonije — natio Dalmatica et Sclauonie, Dalmatica et Sclavoniae nationes. Najprije o znamenovanju imena „Slavonija" i „Dalmacija" za XV. vieka, jer u tomu je došle stala glavna pomutnja. Tudjinci su, Bizantinci i Talijani, imenom „Slavonije" od vajkada nazivali svaku zemlju, u kojoj stanovahu Slaveni. S toga, dok se je sve do XIII. vieka kraljevina Hrvatska i Dalmacija tako izključivo službeno nazivala, tudjinci ju obćim etnografskim imenom nazivlju „Slavonijom". Trinaestoga vieka je taj etnografski naziv „Slavonija" protegnut na cielu vojvodinu ugarsko-hrvatsku : Hrvatsku, Dalmaciju, Ramu i zemlju Humsku; dok službeni politički naziv „Slavonija" biva ograničen na Hrvatsku i Dalmaciju („infra ducatum Sclauonie sunt, tant in Dalmatia, quam in Croatia" ; listina vojvode Kolomana „dux totius Sclauonie" 1231. g. Katona, H. crit. V., 574—82). Od tada „Slavonija" postaje etnografski i geografsko-politički naziv s trostrukim znamenovanjem : a) U etnografskom smislu „Slavonija" označuje sve hrvatske i susjedne zemlje, naime kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju, Ramu, Hercegovinu, Istru i Sloveniju. Polovinom petnaestoga vieka u tom etnografskom smislu opisuje Slavoniju, po preporodnoj modi Ilirijom nazvanu, suvremeni spisatelj najvećega auktoriteta, Enea Silvio Piccolomini, u poglavju XVI. glasovitoga geografskopovjestn'oga djela De Europa: „Post Albaniam Illyricae sequuntur gentes. Hoc genus hominum nostra aetas Sclauos appellat, et Bosnenses, alii Dahnatae, alii Croacii, Istri, Carnique nuncupantur"

} Piccolomini, kasnije papa Pije II. (1458. do 1464. g.), u doticaju takodjer sa svetojeronimskim gostinjcem (Acta Hier. XIII.), poznavaše dobro naše zemlje kao kancelar njemačkoga carstva i uz to tršćanski biskup (1447.—9. g.), te nam je u ovom pitanju najkompetentniji sudija i svjedok. Talijanu je zapadni južni Slaven,*Slovenac i Hrvat od vajkada bio Sclavo, Schiavone, po grčkom obliku SxXaß-^voc, ^Xaßyjvoc, te Rimljani i Mlečići tako zovu istarske i zadarske Hrvate za najstarije dobe.

2 Da oblik Sclavo, Schiavone ne stoji u savezu sa selavus = rob, nego da je prema talijanskom 1 Aeneae Silvii Piccolomini, Opera quae extant omnia, ed. Basileae 1551., p. 407, 2 Sr. Rački, Doc. 258, 318: Sclaui, Sclauenia,