VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)
Strana - 6
6 bi povjereno duhovnom upravitelju narodne bratovštine, svećeniku Jeronimu iz Ptuja. U onom predjelu današnjega Rima, što se prostire duž Tibera medju Hadrijanovim Mauzolejem (Castello S. Angelo) i današnjim Corsom, petnaestoga vieka bijaše ravno polje, izloženo Tiberovim poplavama i ne baš zdravo. Na toj ravnici izticahu se dvie točke, i to posred Martovog Polja (Campo Marzio) ovisok humak, pod kojim se krile podorine Augustovog Mauzoleja — te se po njem taj predjel zvao „mons Augustorum" ili izkrivljeno „mons Austi" — i crkvica sv. Marine ili Marinelle blizu mosta Ripetta. Hrvatski prišlaci u Svetopetarskom Predgradju, što su poglavito nastanjeni bili oko Angjelskog Mosta, bijahu u tom predjelu pokupili zemlje, te su već gojili i vinograde, tako da je to polje bilo većim dielom u njihovim rukama. U kasnije se doba tu razvio gradski kotar s današnjim ulicama Ripetta, Grottino, Schiavonia i Vicolo degli Schiavoni, što se kadkad kolektivno nazivlju „Schiavonia" ; a s druge strane Tibera Prati del Castello. Naravski je, da je Jeronim iz Ptuja sa svojim sunarodnjacima, kad je došlo do izbora mjesta za novi hrvatski gostinjac, bacio oko baš na onaj predjel, koji je bio u području hrvatske naseobine; te im je dobro došla crkvica sv. Marine, koja tada trošna i razkrivena, bijaše zapuštena. Prve polovine 1453. g., pošto su sve predhodne priprave za zasnovanje gostinjca bile udešene, zamoli kapelan hrvatske bratovštine, Stajerac Jeronim iz Ptuja papu Nikolu V., da bi podario crkvicu sv. Marine za podignuće hrvatskog gostinjca. „Pošto u Rimu — ovako Jeronim obrazložuje svoju molbu — gdje postoji mnogo gostinjaca raznih naodnosti, narod Dalmatinski i Slavonski nema još takovog gostinjca, ponizni molitelji, sluge Vaše Svetosti, neki eremite iz onih strana, žele, iz nabožnosti i milosrdja, podignuti i zgraditi za siromašne i nevoljne prišlace iz onih krajeva jedan gostinjac pri razrušenoj i odkrivenoj crkvi sv. Marine na Martovom polju u Vječnom Gradu, a u području titula sv. Lovre in Lucina, prečastnoga gospodina kardinala Bolonjskoga, i to dozvolom i ovlaštenjem njegovim, te istu crkvu milostinjom pobožnih vjernika popraviti, i do nje gostinjac sa svom potrebom, božjom pomoći, podignuti, i u istoj crkvi, koju bi odsle na čast domovini svojoj naslovom i imenom sv. Jeronima prozvali, molitelj brat Jeronim iz Petovije (Ptuja), siromašni eremita i ostali eremite iz onih krajeva prose od Vaše Svetosti, da im se za obavljanje onih djela milosrdja rečena crkva, koje prihodi po obćem mnienju ne izbacuju godimice preko dva zlatna dukata komorske vriednote, sa svim svojim pravima i pripadcima, pošto je izpražnjena itd,, na vječna vremena veledušno iz osobite milosti ustupi i doznači, sa svim iznimkama i klauzulama prema zgodi mimo svakog prava iste crkve". (Acta Hier. VII. i fotograflčni snimak br. I.). Papa Nikola V. uslišao je molbu Jeronima i družine, i to poveljom od 21. travnja 1453. god., u kojoj je, po kurijalnoj praksi u exornativnom dielu, recipirana Jeronimova prošnja. Premda nije ova bulla do nas doprla ni u izvornom regestu Nikole V. ni u matici, ipak nam se sačuvala prepisana u regestu pape Pavla II. od g. 1467., pak u vatikanskom prepisu XVII. vieka. U obima stoji, da se gostinjac ustanovljuje za „narod Dalmacije i Slavonije = Dahnatlac et Sclavoniae nationes". O pravom značenju ovih naziva bavimo se obširnije u II. poglavju. (Acta Hieron. VIII. i XIX. te fotograflčni snimci br. II. i III.).
