VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)

Strana - 5

spominjemo, za razjašnjenje onoga, Što nam je sada navesti, dok ćemo se potanje ob ovom pitanju baviti u sliedećem poglavlju. „Početkom petnaestoga vieka — ovako već nam poznati Moroni — boravljahu mnogi od ilirskoga naroda, što ih se netočno nazivlje „Schiavoni", a pravije „Slavoni". Sredinom onoga vieka više tih Iliraca sačinjavahu nabožnu bratovštinu, te bi na okupu boravili u jednoj kući Starog Vatikanskog Predgradja do bazilike sv. Petra, štono ju bijaše njima darovao bogataš iz Dalmacije, od više vremena okućen u Rimu. Ovom nabožnom bratovštinom, iz koje se pak kašnje razvio gostinjac sv. Jeronima, upravljaše 1441. g. svećenik Jeronim, Dalmatinac iz Potonije (sic!); a pripadahu joj još i neki eremite iz Dalmacije, štono se izticahu uzornim življenjem, te ih Rimljani u velike štovahu".

1 Moronijeva viest, daje već 1441. g. u Starom Svetopetarskom Predgradju obstojala hrvatska bratovština pod upravom svećenika Jeronima iz Ptuja — baš onoga, koji je bio pročelnikom zasnovatelja gostinjca sv. Jeronima — nalazi izrične potvrde u oporuci 1451. g. Katarine Frkuljanke, prišljakinje u Rimu, kojom namre hrvatskoj bratovštini znatnu svotu: venerabili societati confallonorum Sclauoram dicti Burgi sancti Petri [ducatos dejcem (Acta Hieron. V.). Hrvatska bratovština bijaše dakle već prije polovine petnaestoga vieka zasnovana sa sjedištem u Starom Svetopetarskom Predgradju; imadjaše svoju družtvenu zastavu (confalone), po kojoj se i družinari nazivahu (confalloni), jer pod njom pojavljivahu se korporativno u svečanim prigodama, i u slučaju rata opremahu svoju satniju.

2 Drugih viesti o hrvatskoj bratovštini u Starom Svetopetarskom Predgradju nemamo; a trebalo bi ovjeroviti točno doba njezina zasnovanja; tko joj je bio zasnovateljem, i da li je onaj bogataš, „Dalmatinac" po Moroniju, doista bio iz Dalmacije. Po svoj je tu prilici Moroni upao u istu pogriešku, kao i o porieklu duhovnoga upravitelja hrvatske bratovštine svećenika Jeronima, koga on, a tako i svi pozniji pisci, nazivlju Dalmatincem, dok je doista bio Stajerac, Hrvat ili Slovenac. U Rimu se je novijih doba krstilo dalmatinskim, sve što je bilo iz hrvatskih krajeva, pak tako i prve koloniste hrvatske u Rimu. I hrvatska naseobina u Svetopetarskom Predgradju, odazivljuć se potrebama poklonika i prišlaca iz domovine, kojih broj uslied turskog provaljivanja mora daje osjetljivije danomice rastao, kao što i da se natječe sa sličnim tudjinačkim naseobinama u Rimu, stade se, da zasnuje narodni gostinjac. Po Fanucciju pokretači toga podhvata bijahu tri hrvatska biskupa. Ova mora da su za svoga boravka u Rimu potakla to pitanje kod sv. Stolice, te postigla povoljna izgleda za sretno doriešenje plemenitoga nauma. Izvedenje te osnove 1 N. dj. sv. XLII., 165 s. v. Schiavonia. 2 Muratori, Dissertazioni sopra le antichità italia.ie I., diss. XXVI. (Roma, 1755., III., str. 137): „Come oggidi ogni reggimento ha il suo titolo proprio, cosi anehe allora ogni legione, ehiamata Bando dal vessillo, che poi fu ehiamato dai Tedeschi Fanone, Stendardo, Guntfalone, cioè italianamente Confalono, Confalone, Gonfalone — — da Bando nacque 1' italiano Bandiera, e Bande una volta si ehiamavano le brigate di soldati". U našem slučaju confalloni znači zadrugare hrvatske udružbe (societas Sclauonorum, sehola Slavonorum), što je u Rimu obstojala sa svojom zastavom, kao što i druge tudjinačke udružbe ili škole.