VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 92
92 IV. Provala sv. Ladislava u Hrvatsku. — Koloman. Kako su se u Hrvatskoj stvari razvile po smrti Stjepana II., ne možemo točno znati, kad nam izvori samo općeno i u kratko govore. Toma arcidjakon 1 kaže, da je nastala velika svadja medju velikašima, od kojih da je sad jedan sad drugi posizao za vladom, oni su se medju sobom proganjali i ubijali, a u zemlji su nastala otimanja, haranja, umorstva i svakakva druga zla. Na to je jedan od velikaša iz (tadanje) Slavonije, koji je pretrpio mnogo progonstva od svojih zemljaka, otišao u Ugarsku Ladislavu, i nagovorio ga, da ide osvojiti Hrvatsku, Što će mu kraj tamošnjeg bezvladja lako poći za rukom. Ladislav ga posluša, provali velikom vojskom u Hrvatsku i osvoji bez svakoga odpora svu zemlju od Drave do Gvozda, dapače predje i Gvozd i poče tamo osvajati kule i gradove, ali se pri tom morao s Hrvatima mnogo boriti, premda ih je nesložne lako svladao; no do primorja ne mogaše doprijeti, nego čuvši, da je neki divlji narod provalio u Ugarsku, vrati se kući. Ugarski pako izvori 2 vele, da je Jelena, budući mnogo progonjena od neprijatelja svoga muža, zatražila pomoći u brata Ladislava. Ovaj ju usliša, osveti njoj nanesene nepravde i vrati joj cijelu Hrvatsku i Dalmaciju, koje ova poslije predade njemu u vlast. To pako nije kralj učinio iz požudnosti, nego jer mu je po kraljevskom pravu patrilo nasljedstvo, pošto mu je kralj Zvonimir bio rod u prvom stepenu srodstva, a potomaka nije imao. Vjerovati možemo Tomi, da su pojedini hrvat, velikaši kušali, da se dočepaju hrv. prijestola, ali da nijedan nije imao dovoljno snage, da svlada druge i sebi opće priznanje pribavi. Ali vjerovati možemo i ugarskim izvorima, da je i Jelena za sebe svojatala hrv. krunu kano udova kraljeva, pa da je i svoju stranku imala, koja ju je podupirala, ali i to, da su njezini protivnici bili mnogo jači, kad izvori vele, da je pretrpila mnogo nepravda od protivnika svoga muža. Zato je sasvim vjerojatno, da je zamolila brata za pomoć, da ostvari svoja tobožnja prava na hrv. prijestoi. Ali isto tako može biti vjerojatno, što Toma pripovijeda, da se je i jedan hrv. velikaš, mnogo progonjen od svojih protivnika, obratio na Ladislava, „ne mogući inače odoljeti tolikim nevoljama", i otišavši lično k njemu u Ugarsku, nagovarao ga, da dodje osvojiti Hrvatsku. pravu kralja Stjepana, koje on toliko naglašuje? Želja nadbiskupa Lovre za vladanjem ne može biti dovoljnim razlogom (motivom), da podigne nekoga na prijestoi, s kojega je bio odstranjen, kako tvrdi pisac; a ni to, da je dalm. svećenstvo uz njega pristajalo, ne može biti dovoljan razlog bez zakrilja kakvog drugog prava. Kad bi ovo (nasljedno) pravo Arpadovića bilo općeno priznato i zakonito, kako bi se dala protumačiti tako jaka oporba ne samo kod svećenstva, nego i kod puka — t. j. plemstva, — tako da su oni (Arpadovići) morali izvojštiti priznanje tomu pravu oružjem u ruci, a kad nisu mogli oružjem, onda blagošću i privilegijama. U izvorima, navedenim od pisca, ne nalazimo drugo, nego slabe tragove, po kojima se može teškom mukom zaključiti, da je bilo u Hrvatskoj elemenata, koji su priznavali ovo nasljedno pravo Arpadovića, osobito u onom pripovijedanju arhidiakonovu, da je jedan plemić išao pozvati ug. kralja, da ide učiniti kraj nutarnjim nemirima u Hrvatskoj". 1 Rački o. c. p. 476. 2 Chronicon Budense p. 164. i Chronicon pictum Vindonbonense p. 193.; po njima Ivan de Thurocz „Chronica Hungarorum" c. LVI. p. 211. i Bonfinii „Rerum Ungaricarum décades" Dec. II. L. 4. p. 224. i 228. (Kršnjavi str. 147. op. 1.).
