VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 87
87 III. Baštinsko pravo sv. Ladislava na Hrvatsku. — Secundogenitura Almova. — Stjepan II. U glavi III. („Poglavlje XVII. historije salonitane") raspravlja Kršnjavi o tom, kako je ugarski kralj Ladislav tražio Hrvatsku, jer je po izumrću domaćih kraljeva smatrao sebe najbližim pravnim baštinikom hrv. prijestola kano brat Zvonimirove sestre. No je li mu to rodbinstvo podavalo kakvo legitimno pravo na prijestolje? Nije. Po legitimnom nasljednom pravu prelazi kruna redovito na djecu, braću ili sestre, koji su istoga kraljevskoga roda, ali ne na brata kraljičina, koji je drugoga kraljevskoga roda. Takvo je nasljedno pravo vrijedilo i u Hrvatskoj. 1 Ladislav je doista smatrao, da on po izumrću članova hrv. kraljevskoga roda kano brat Zvonimirove udove imade veće pravo, da dobije hrv. krunu, nego li koji domaći velikaš, koji nije bio ni u kakovom srodstvu s hrv. kraljevima. No legitimno pravo nije to bilo nikakovo. Klale* naslućuje, da je možda izmedju Zvonimira i njegovih rodjaka Arpadovića opstojao nasljedni ugovor, po kojem bi jednom ovi, kano rodjaci Zvonimirove žene, imali zadobiti hrv. prijestolje. To bi potvrdjivala riječ, koju Ladislav u pismu na opata Oderizija glede Hrvatske rabi, veleći da je gotovo cijelu Hrvatsku „aquisivi" t. j. mirnim putem, valjda ugovorom zadobio, a ne mačem. No ako je ovakav ugovor i opstajao, on ipak nije davao Ladislavu legitimnih prava na hrv. krunu, jer za života Zvonimirova još je živio legitimni baštinik hrv. prijestola, naime Stjepan IL, a po izumrću zakonitih kraljeva pripadalo bi narodu pravo, da sebi bira kralja, a nije mogao odlučiti kakav porodični traktat izmedju Zvonimira i Arpadovića. Da je hrv. narod tada tako mislio, vidi se od tud, što se on dugo opirao Arpadovićima, dok ih napokon nije svojom slobodnom voljom podigao na prijestolje. Veli nam dalje Kršnjavi, da je Ladislav, predavši osvojenu Hrvatsku svomu sinovcu Almu, stvorio secundogenituru, ali da mu tim nije tu kraljevinu predao u slobodno vlastniŠtvo tako, da bi ju mogao po svojoj volji ili proti svojoj volji napustiti (derelinquirati), već je svakako Almus u ime svoga strica vladao. Utemeljenjem secundogenitura da se nijesu države odcjepljivale, već vezale. Po čemu se može suditi, da je Almo svakako vladao u ime svoga strica. Zadarska listina (od g. 1091.) veli „Kyri Alexio Constantinopoleos imperante; tempore quo Viadislaus, Pannoniorum rex, Croatie invadens regnum, domnum Almum, suum nepotem in illo statuit regem". 8 Tu se jasno veli, da je Almo 1 Dr. Fr. Rački „Dopunjci i ispravci za stariju povjest hrv." u „Radu jugosl. akademije" sv. XIX. str. 87—88. veli: „Po pravu nasljedstva u rodu, kako je ono kod svih Slovjena vladalo u najstarije doba, nisu bile ni ženske isključene, ako kada nije bilo muških; one su u tom slučaju prenosile pravo na svoje odvjetke. Tako je u Češkoj, pokle je ondje Premislovski rod izumro, prešlo pravo vladalačko na ženske mu članove, odnosno na njihove supruge. (Tu se poziva na H. Jirečeka „Slovanske prävo" II. 84. 5.). Za Hrvatsku ne možemo vladalačkoga prava u tom opsegu ni jednim primjerom utvrditi". 2 „Ein Brief des Königs Ladislaus von Ungarn an Oderisius, Abt von Monte Cassino" u ovom časopisu god. III. str. 36—41. 3 Dr. Fr. Rački „Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia", Zagrabiae 1877. str. 154.
