VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 88
88 postao kraljem, a kao takav nije vladao u ime tudje, nego u ime svoje. Kad bi on imao biti odvisan od Ladislava, onda bi ga ovaj bio postavio za kakova podkralja ili hercega, ali ne za kralja, koji je suveren. Kako smo već razložili, vladali su Hrvatskom i u kasnije doba članovi kraljevske kuće kano kraljevi, te su bili sasvim samostalni od ugarskih kraljeva; ipak se barem formalna odvisnost njihova od ug. kraljeva očitovala u tom, što su ovi u svom naslovu nosili i naslov „kralj Hrvatske i Dalmacije", dok Ladislav toga naslova nije imao. To je znak, da je Almo bio sasvim nezavisan od njega. 1 A i povjest nam pobija mnijenje Kršnjavijevo, da su se utemeljenjem secundogenitura države vezale, a ne odcjepljivale, jer mi znamo, da je n. pr. g. 1738. osnovana secundogenitura u kraljevini obiju Sicilija za Don Carlosa, drugoga sina španjolskoga kralja Filipa V., a g. 1748. tertiogenitura u vojvodini Parmi i Piacenzi za Don Filipa, trećega sina Filipa V., a te su države bile sasvim nezavisne od Spanije. Kršnjavi se još jednom povraća (na str. 154.) na Alma, veleći: „Svakako je vrijedno spomenuti, da madžarski izvori ne znadu ništa za vladavinu Almusa u Hrvatskoj,-već se o njoj govori uzgredice u jednoj zadarskoj ispravi priora Dragona". No to je baš vrednije, što se spominje u javnoj, službenoj ispravi, gdje ne može biti krivih podataka. K tomu se tu Almo ne spominje uzgredice, nego na čelu listine na onom običajnom mjestu, gdje se navode vladari, biskupi i načelnici onoga grada, u kojem se izdaje listina. Pošto Ladislav nije svoju vlast raširio do mora u Dalmaciju, Zadar navodi na čelu listine bizantinskoga cara, kojemu je nekada latinska Dalmacija pripadala, i kojega su možda sad dalmatinski gradovi priznavali svojim vrhovnim gospodarom, a zatim navodi listina one, koji su zavladali u Hrvatskoj, kojoj je do nedavna i Zadar pripadao, naime Ladislava, koji je provalio u nju, i Alma, koga je Ladislav tamo postavio za kralja. Ovo nam svjedočanstvo više vrijedi, nego li da se takova vijest navodi u madžarskim kronikama, a u službenom spisu da se ne spominje. Kršnjavi veli (str. 152.): „Moralo se očekivati, da će isti kler, isti nadbiskup (koji su podigli Zvonimira na prijestol) poslije Zvonimirove smrti štititi baštinska prava njegove udovice, pošto se ova izvode iz papinskog udjeljenja krune i kraljevine itd." Od tud, što je papa udijelio Zvonimiru krunu, ne slijedi, kako već spomenusmo, nikakvo legitimno baštinsko pravo za njegovu udovicu. Zato ako je svećenstvo imalo razloga, da za provadjanje ciljeva papinske stolice preslaboga Stjepana II. zamijeni krepčim i odlučnijim Zvonimirom, nije imalo razloga, da za volju jedne žene i opet mimoidje zakonitoga baštinika hrv. krune. Da je Zvonimirov sin Radovan preživio oca, sigurno bi svećenstvo ostalo njemu vjerno i tim štitilo njegova baštinska prava, „koja se izvode iz papinog podjeljenja krune i kraljestva" ; ali kad on nije ostavio 1 I u spomenutom pismu kralja Ladislava Oderiziju (od god. 1093/4.) zove se on samo „Ungarorum ac Messie dei gratia rex", premda u njem veli, da je gotovo cijelu Slavoniju zadobio (Klaić 1. c). Klaić to tumači time, što Ladislav nije stekao cijele Hrvatske, nego samo njezin dio. Kad bi bio dobio čitavu, da bi svojem kraljevskom naslovu bio dodao i riječi „rex Slavoniae" ili „rex Croatiae". No mi mislimo, da on taj naslov nije zato uzeo, jer je stečeni dio Hrvatske predao nećaku Almu kano samostalnu, od Ugarske nezavisnu kraljevinu.
