VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 86
86 kojom hrv. staleži razlazu Karlo III. razloge, s kojih su prihvatili nasljedstvo ženske loze hapsburžke kuće, vele oni: „Mi smo Ugarskoj pridruženi dio, a ne podložni. Mi smo nekada imali kraljeve svoje narodnosti, a ne ugarske. Nikakva sila, nikakvo sužanjstvo nije nas pridružilo Ugrima, nego mi smo se svoje volje podložili ne njihovom kraljestvu, nego njihovom kralju". 1 Napokon u predstavci, što ju je hrv. sabor (10. lipnja 1848.) poslao kralju Ferdinandu V. glede cjelokupnosti monarkije i glede odnosa kraljevine Hrvatske napram kraljevini Ugarskoj, veli se: „Poznata je stvar, da je kraljevina Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska, premda već kroz 7 Va stoljeća s Ugarskom u sreći i nesreći skopčana, sa svim tim svoja nekadašnja prava i narodnu slobodu neprestano sačuvala, ter da do dana današnjega nikada madžarskoga gospodstva nad sobom nije priznala", pa se to onda potanje na osnovu povjesti i zakona razlaže i dokazuje. 2 Prema ovom našem razlaganju mogla bi se prije okrenuti ona Kršnjavijcva tvrdnja i reći : Apsolutno se ne može baš ničim dokazati, da nije osim zabilježene sadržinc bilo ništa ina predmetom ugovaranja medju Kolomanom i hrv. plemenima, jer nam evo kasnija hrv. povjest dokazuje, da je moralo biti i drugih važnijih utanačenja medju njima. Ovakova privilegija, dana zastupnicima 12 plemena, dakle zastupnicima cijeloga naroda, ne mogu se sravniti sa privilegij ama, danim knezu Bartolu Frankopanu (g. 1193.) ili bribirskim knezovima, jer 1. ovi ovdje ne fungiraju kano zastupnici čitavoga plemena ili ćak naroda, i 2. jer se tu radi o privilegiju, koji je nastao iz lenskoga odnošaja, kako i sam Kršnjavi dobro opaža. Isto tako i riječi „pacta ordinäre", za koje i Kršnjavi veli, da su vjerojatno bile u originalnoj povelji, imadu drugačiji smisao, kad se radi o uredjenju odnošaja izmedju kralja i zastupnika cijeloga naroda, nego li onda, kad se radi o uredjenju odnošaja izmedju kralja i njegova vazala. One riječi u prvom slučaju doista dokazuju, da se kod uredjenja odnošaja izmedju Kolomana i Hrvata radilo o državopravnomu, medjunarodnom ugovoru („pacta conventa"), kako Rački tvrdi, a ne o posebnom zakonu, kako Kršnjavi tvrdi. 3 voluntate pro defensione patriae ac familiae ipsorum etc." „Prolocollum regni congrcgaiionum" sv. I. str. 656. u hrv. zemaljskom arkivu. 1 Kukuljević o. c. II. 106. 2 Kukuljević o. c. II. 356. — To se isto čini i u adresi hrv. sabora ud g. 1861. Dr. Šulek o. c. str. 407—438. 8 I Bulić u „Bullettino" XXIII. 187—188. veli ovako: „Ne može se ovaj akt (t. j. ugovor medju Kolomanom i Hrvatima) sravniti sa kakvim običnim privilegijem, koji podjeljuje kralj vazalima ili pojedinim gradovima, makar da su i riječi iste u obima. Ovakovi se akti moraju prosudjivati po okolnostima, u kojima su izdani, a ne po slogu. Zato se ovaj akt ne može sravniti ni s bulom Andrije II. I sam pisac priznaje, da je Hrvatska-Dalmacija sačuvala svoj individualitet, svoj vlastiti teritorij i svoju autonomiju, pa je od tud mogao zaključiti, da je taj akt medju Kolomanom i Hrvatima bio internacionalan akt, dokazan kasnijim aktima".
