VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 85

85 Samostalnost Hrvatske vidi se i po tom, što je kralj Vladislav II. izdao (g. 1490.) Hrvatima posebnu inauguralnu diplomu, kojom potvrdjuje prava i slobode njihova kraljestva,

1 a kad se je g. 1505. u zajedničkom saboru zaključilo, da se po smrti Viadislava II., ako ne bi imao muških potomaka, ne smije više birati kralj tudje krvi, zahtijevali su poslanici hrv. sabora, da se njima za Hrvatsku izda posebni instrumenat ovih zaključaka, što se je doista i dogodilo.

2 — U zaključcima zajedničkoga sabora od g. 1492. naročito se Hrvatska spominje kano posebna država, jer se u čl. 1. veli „regnum Hungariae, cum ceteris regnis, scilicet Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae etc."

3 — Kralj Josip I. hvali (g. 1706.) vjernu službu i požrtvovnost Hrvata za kralja, te tu zove Hrvatsku „regnum nostrum hereditarium Croatia".

4 — I u zaključcima hrv. sabora (od god. 1567.) naročito se razlikuje hrvatsko kraljestvo od ugarskoga? Napokon ćemo spomenuti i to, da su kraljevi uvijek potvrdjivali Hrvatima njihova prava i povlastice; već smo to naveli za Viadislava II., Ferdinanda I. i Mariju Tereziju, a tako su učinili i drugi, kano Malija Korvin (god. 1464.), Rudolf I. (god. 1600.), Ferdinand III. (god. 1649.), Leopold I. (god. 1681., 1687. i 1704.), Josip I. (god. 1705.) i Karlo III. (god. 1712., 1715. i 1736.).

6 Svijest o njihovoj samostalnosti usčuvala se u Hrvata kroz sve vijekove budna, pa su oni u osobito važnim momentima dali izražaja toj svojoj svijesti. Tako kad su hrv. glasnici donijeli (god. 1527.) Ferdinandu I. zaključak o njegovu izboru za hrv. kralja, rekoše mu ovo: „Neka znade Vaše Veličanstvo, da nema traga, da bi koji vladar Hrvatsku silom osvojio bio. Nego po smrti našega zadnjega kralja Zvonimira, blažene uspomene, slobodnom smo se voljom pridružili svetoj kruni kraljestva ugarskoga, a poslije toga eto sad Vašemu Veličanstvu".

7 Kad je ,(g. 1578.) nadvojvoda Karlo Štajerski tražio u hrv. staleža novčane pomoći za rat protiv Turaka, dozvoljuju mu to oni, ali se ujedno protiv toga ogradjuju, da to ne bi ušlo u običaj, jer da oni nisu to dužni učiniti, nego dobrovoljno čine, „pošto je ovo hrv. kraljestvo uvijek bilo slobodno, podpadajući jedino pod vrhovništvo ugarskih kraljeva".

8 U spomenici pako, 1 Kukuljević o. c. I. 223—226. 2 Kukuljević o. c. I. 254—259. 3 Idem III. 9. Ovo je bila popravljena inauguralna diploma Vladislava II. U gore spomenutoj inaugur. diplomi od g. 1490. bilo je rečeno „regnum Hungariae cum ceteris regnis et provinciis sibi subjeetis", a to nije bilo pravo hrv. staležima, jer se od tuda moglo izvoditi, da je Hrvatska Ugarskoj podložna kraljevina, zato nisu htjeli priznati Vladislava svojim kraljem, ni prisustvovati njegovoj krunidbi. Da ih primiri, izdade im kralj (g. 1492.) novu diplomu, u kojoj je ta tegoba Hrvata ispravljena onako, kako smo gore naveli, i koja je bila uvrštena u zaključke zajedničkoga sabora (Sravni dr. Šulek o. c. str. 68—70.). 4 Idem I. 377. — U drugim listinama (od g. 1706. i 1708.) veli „eharum nostrum regnum Croatiae". Idem I. 378. i 379. 5 „Quia autem satis superque constat, in hoc quoque regno suae majestatis caes. atque regiae similiter ut in regno Hungariae etc." Idem II. 42. 6 Kukuljević o. c. I. 374., 375., 383. i 399—400. te III. 5., 48., 96., 127., 134. i 143. 7 Kukuljević o. c. I. 28. 8 '„Ne tandem in usum deveniat, cum regnum hoc Sclavoniae semper fïïerit liberum, subjacens solum modo auctoritati divorum regum Hungariae, spontanea ipsorum