VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 84

84 ne smiju dozvoliti, da se ovaj zaključak njihova sabora glede nasljedstva ženske loze na zajedničkom saboru poruši.

1 Još iz mnogih drugih državopravnih i historičkih činjenica i dogodjaja može se zaključiti, kako je Hrvatska sama svojom sudbinom ravnala. Kad je kralj Ljudevit II. učinio (g. 1519.) mir s Turcima, ne spomenuvši u njemu Hrvatske, dojaviše mu Hrvati, da ga ne će više slušati, t. j. da će se odcijepiti od Ugarske i podložiti se Turcima. Kad su to Hrvati dojavili i papi po svom poslaniku, skradinskomu biskupu Tomi Nigru, gledao ih je ovaj umiriti, poručujući im, da će pisati kralju Ljudevitu Tl., neka se pobrine za Hrvatsku ili dozvoli, da se ona dade pod okrilje kojega drugoga kršćanskoga vladara ili rimske stolice.

2 — Kasnije su pristupili Hrvati požunskom ugovoru (god. 1608.), koji bi sklopljen izmedju Ugarske i obiju nadvojvodina Austrija, i to kano treći samostalni faktor, nadajući se, da će se tim njihove slobode ne samo obnoviti, nego sačuvati i povećati.

3 — Isto su tako Hrvati sami za sebe stupili (g. 1620.) sa Štajerskom, Koruškom i Kranjskom u savez za medjusobnu obranu, ali primjećuju, da taj savez ne smije dirati prava i povlastice ovoga kraljevstva.

4 Kad je Marija Terezija htjela (g. 1762.) radi ratnih troškova podići zajam od 10 milijuna forinti, radi kojega bi se imali založiti dohoci tridesetnice i soli, a obveznicu bi imao izdati palatin i za Ugarsku i za Hrvatsku, ustali su Hrvati protiv toga, veleći, da se prinos Hrvatske ne može miješati sa prinosom Ugarske i da bi jamstvo palatinovo i za Ugarsku i za Hrvatsku bilo na veliki uštrb banske vlasti.

5 Kad su se sklapali ugovori mira s Turcima, Hrvatska je pri tom sudjelovala po svojim posebnim punomoćnicima, tako g. 1606., kad se je sklapao bečki mir (a zastupali su Hrvatsku podban Krsto Mrnjavčić i Ivan Kitonić) i g. 1718. kod utanačenja požarevačkoga mira? 1 Kukuljević II. 104. — Kad je kasnije Marija Terezija preuzela vladu, javila je to i hrvatskim staležima, pa u svom dopisu spominje, da je stupila na vladu na osnovu čl. 1. i 2. od g. 1723. (ug. pragmatičke sankcije), no hrvatski sabor (u prosincu 1740.) u čl. 2. svojih zaključaka veli, da oni Mariju Tereziju priznavaju svojom kraljicom ne toliko na osnovu čl. 1. i 2. od god. 1723., nego čl. 7. od god. 1712. hrvatskoga sabora (hrvatska pragmatička sankcija). Kukuljević o. c. II. 125. 2 Kukuljević o. c. I. 272. 3 „Quo non solum collapsae antiquae libertates et immunitates nostrae, secundum conclusiones Vienenses, restaurabuntur, verum etiam augebuntur et illibatae servabuntur". Kukuljević II. 67. Izvorni ugovor u kr. zem. arkivu u Zagrebu. 4 „Salvis tarnen semper auctoritate, juribus ac praerogativis .... aliisque libertatibus, legibus ac privilegiis horum regnorum illesis et in suo vigore permanentibus", Kukuljević II. 75. 5 Kukuljević II. 211. Tu se veli, da staleži ne mogu udovoljiti kraljičinoj želji „praecipue vero cum contributionis regnorum horum negotium cum contributione Hungarie permisci non possit, hujus obligandi provincia excellentissimo domino comiti palatino sine gravi authoritatis banalis praejudicio deferri per dominos status et ordines nequeat". 6 Dr. Šulek o. c. str. 178—180. — God. 1536. pako molio je zajednički sabor, a god. 1737. hrv. sabor kralja, da dozvoli jednom hrv. punomoćniku sudjelovati kod sklapanja mira s Turcima. Kukuljević o. c. III. 20. i II. 119.