VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 81

SI valjda bili štetni po Hrvatsku, pa se zato ugovaranje rasteplo.

1 Darovnicu magistra Filipa, sina Parisova, izdanu samostanu Pavlina u Remetama, potvrdio je on poput kralja, pače i godine svoga vladanja broji poput kralja.

2 — Katkada su i sami hrv. banovi vršili državne čine, koji su inače pripadali samim vladarima, tako je (g. 1357.) ban Ivan Cuz potvrdio u kraljevo ime („in persona dicti domini nostri regis") povlastice grada Šibenika,

3 ban Nikola Seč podijelio je (god. 1346.) Nikoli od Ravena plemstvo,

4 banovi Malija i Herman Celjski potvrdjuju (god. 1273. i oko god. 1416.—1418.) zaključke hrvatskog sabora/' a banovi Nikola Gorjanski i Matko Talovac potvrdjuju (god. 1398. i 1439.) saboru pravo, da si bira protonotara.

6 Banovi su još imali pravo, da imenuju podbanove

7 i župane zagrebačkoga i križevačkoga,

8 te da dijele darovnice (donacije) sve do 16 selišta.

9 Napokon su banovi bili vlasni, da sazovu hrv. sabore, pa kad im je jednom kralj Maksimilijan 11. bio naumio oduzeti to pravo, zamoli sabor (god. 1567.) kralja, da banovima ostavi neokrnjeno to pravo. Kralj usliša molbu sabora i ne oduže banovima toga prava, jedino su mu oni morali dojaviti, o čem će se U saboru raspravljati.

10 Ovoliku vlast mogli su imati hrv. hercezi i banovi samo zato, jer je Hrvatska sačuvala svoju samostalnost u savezu s Ugarskom. Ta samosvojnost vidi se i po tom, što je Hrvatska bila nezavisna od Ugarske i u upravnim, sudbenim, vojničkim, zakonodavnim i poreznim poslovima. Na čelu uprave i sudstva bio je ban, te su često morali kraljevi zabraniti hrv. plemićima, da ne smiju prizivati na palatina ili ug. dvorskoga suca, 1 Sime Ljubić „Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium" Volumen III., Zagrabiae 1872. str. 257. 2 Vjekoslav Klaić „Povjest Hrvata". Svezak II. Dio I. Prilozi II. str. VII.—VIII. I tu veli „in nostre maiestatis presencia", a na koncu kaže „ducatus autem nostri anno secundo". 3 Kukuljević o. c. I. 125. 4 Privilegij banov potvrdjuje poslije (27. stud. 1353.) herceg Stjepan, koji podjedno podjeljuje plemstvo i Nikolinu bratu Grguru. Ban podjeljuje plemstvo u ime kraljevo („in persona regia, majestate et auctoritate ejusdem nobis conccssa"), dok ga herceg Stjepan podjeljuje u ime svoje („auctoritate ducali" i „ex gratia nostra"). Einilij Laszoivski „Podjeljenje plemstva po banu Nikoli god. 1346." u „Vjesniku hrv. arheol. društva". Nove serije sv. IV. str. 71—77. 5 Kukuljević o. c. I. 179. i II. 3—5. 6 Kukuljević o. c. I. 171. i 199. 7 Kukuljević o. c. I. 230. i 232. 8 Spisi hrv. sabora od god. 1744. vele: „Scriptum est bano, adesse documenta, ex quibus apparet, banos in usu conferendi comitatuum zagrabiensis et crisiensis supremi comitis officii praefuisse". Dr. B. Sulek „Naše pravice", Zagreb 1868. str. XXXV. op. 18. 9 Saborski zaključak od god. 1608. glasi ovako: „ut banus denominetur juxta antiquam consuetudinem cum collatione sedecim integrarum sessionum colonicalium". Dr. B. Šulek 1. c. op. 17. 10 Kukuljević o. c. II. 45. — Istom na zajedničkom saboru od god. 1791/2. bude odredjeno (u članku 58.), da će se od sada hrvatski sabori sazivati samo s kraljevom privolom. Kukuljević o. c. III. 178. — Još je vrijedno spomenuti, da je banovima pripadao tako zvani komorski dobitak (hierum camerae), što je u Ugarskoj isključivo kraljevsko pravo bilo. Kukuljević o. c. I. 110.