VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 80

80 znademo, da je još za života svoga oca bio hrvatskim kraljem, jer se u listini (od g. 1224.), kojom nekim plemićima Goričkim dariva zemlju Klokoč, naročito piše „Bela, dei gratia rex, primogenitus regis Ungariae".

1 Bilo je medjutim i takovih kraljevih sinova i rodjaka, koji su doista nosili samo ime hercega („dux"), ali su oni ipak u Hrvatskoj vršili gotovo kraljevsku vlast. Tako herceg Andrija (potlašnji kralj Andrija II.) dosudjuje (g. 1198.) hvarsku biskupiju spljetskoj nadbiskupiji i imenuje spljetskoga kanonika Miću hvarskim biskupom, a pri tom zove Hrvatsku „regnum suum" ; dalje potvrdjuje (g. 1198.) darovnice, dane spljetskoj nadbiskupiji od njegovih predaka kraljeva Gejze i Stjepana, gradu Spljetu potvrdjuje (g. 1199.) njegova prava i manastiru sv. Kuzme i Damjana potvrdjuje (g. 1200.) neki posjed, dok mu drugi neki posjed daruje (g. 1198.), takodjer manastiru sv. Krševana daje (g. 1198.) neko selo, a zagrebačkomu biskupu Dominiku daje (g. 1198.) sudačku vlast nad njegovim podanicima.

2 — Koloman, sin kralja Andrije II., takodjer je poput kralja darivao svojim vjernima zemalja i povlastica,

3 te je i neki ugovor medju papom i kraljem Andrijom II. i sa svoje strane (sigurno kano vladar Hrvatske) potvrdio.

4 — Za vladanja hercega Bele, sina Bele IV., izdana je u Spljetu listina (god. 1269.), u kojoj se ni ne spominje vladanje kraljevo, nego samo hercegovo („Temporibus domini Bele inclyti Sclavoniae ducis et nostri domini nati")? To je jasan dokaz, da je herceg vladao upravo kraljevskom vlasti u Hrvatskoj, te je on i bane namještao, kako nam svjedoči (g. 1350.) ban Pavao Ugal, koji veli, da je „per dominum Stephanum, dei gratia totius Sclavonie, Croatie et Dalmacie ducem, in dictis regnis Sclavonie et Croatie banus constitutus".

6 Taj isti herceg Stjepan nalaže (g. 1350.) svim podanicima „in regno suo Sclavonie constitutis", da ne krnje prava zagrebačkih gradjana, a plemiće podanike grada Moravča proglasuje (god. 1354.) pravim plemićima kraljevstva.

7 Kad se je kralj Ljudevit I. htio nagoditi (g. 1353.) s Mlečanima glede Dalmacije, nije Stjepan, kano hrv. vladar, htio pristati na uvjete, jer su 1 Kukuljević I. 49. Da se tu spominje kano hrvatski kralj, vidi se po tom, što se tu samo na prosto zove rex, i što se kano svjedoci navode samo hrvatski velikaši i biskupi. Imademo doista listinu od slijedeće godine 1225., u kojoj se on zove ovako: „Bela, d. g. Hungarie, Dalmatie, Croatie, Gallicie, Rame^ Servie, Lodomerieque rex, primogenitus régis Andrée etc." (Idem I. 51.). No ova je listina po čitavom svom sadržaju falzifikat kasnijih vremena. Vidi opasku urednikovu u ovom časopisu god. III. str. 31. 2 Kukuljević „Codex dipl." II. 191.—193., 198. i 221. i „Jura" II. 36.-38. U listini (od godine 1198.), kojom potvrdjuje neki posjed manastiru sv. Kuzme i Damjana zove Andrija sebe Veličanstvo („et nostram se sentiat ledere maiestatem") i zove svoj sud kraljevski („ac regali iudicio nostro subiaceat"), a u listini (od god. 1199.), kojom potvrdjuje prava Spljećana, veli poput kralja „mihi quoque aut filio aut successoribus tributarii ne sitis". 8 N. pr. trogirskoj crkvi (g. 1226.), vukovarskim gradjanima (g. 1231.), plemićima Rovišća (g. 1232.), gradovima Virovitici (g. 1234.) i Petrinji (g. 1240.). Kukuljević „Jura" I. 52. i 56.—58. U prvoj listini rabi riječi „regali donacione". 4 Kukuljević o. c. I. 58. 8 Kukuljević o. c. I. 79. 6 Kukuljević o. c. I. 116. 7 Kukuljević o. c. I. 118. i 124. U ovoj drugoj listini zove sebe Veličanstvo (supplicans . . . nostram Majestatem"). ... ,