VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 75

75 jedničko ono, što je u bilješci (o. g. 1102.) navedeno pod br. 2) i ono, stoje u rapskoj listini navedeno pod br. 2. i pod br. 3. opći dio. Ali tu nema ništa zajednička, jer se u bilješci (pod br. 2.) veli, da je kralj prisegom potvrdio, da ne će nikada ni u čemu prekršiti stare slobode Dalmacije (antiquam Dalmacie libertatem), i da ne će nijednoga biskupa ili glavara namjestiti ili potvrditi, nego koga si sami (naime Dalmatinci) izaberu, a u rapskoj listini veli (pod br. 3. opći dio), da će dalm. svećenici uživati istu slobodu (fruuntur libertate), kao i ugarski svećenici, i (pod br. 2.), da se investitura crkava, bi skupa i opata ima obavljati ne pitajući kralja za savjet (absque regis consilio). Zajednička je tu jedino riječ sloboda (libertas), ali se u obim listinama misli na raznu slobodu. Bilješka naime veli, da je Koloman prisegao, da ne će kršiti stare slobode Dalmacije, a to se misli političke slobode, dok se u rapskoj listini spominje vjerska sloboda, naime prava svećenika, koja im kralj podijeljuje i koja se potanje nabrajaju (pod 3 a i b). Sto se još veli u ovim tobož zajedničnim točkama obiju listina, nije najedničko pače ni slično, nego baš oprječno. U bilješci se bo veli, da kralj njima (t. j. Dalmatincima) ne će nijednoga biskupa ili glavara dati ili potvrditi, nego koga si sami izaberu, dok rapska listina veli, da se investitura crkava, biskupa i opata ima obavljati i bez kraljeva savjeta (t. j. privole ili potvrde). U prvoj se dakle listini kralj samo odriče toga prava, da sam bez pitanja naroda imenuje i namješta biskupe, te prepušta narodu, da si bira te dostojanstvenike, a on sebi pridržava pravo njihove potvrde; u rapskoj pako listini odriče se kralj i toga prava, kad veli, da se investitura biskupa i opata može obaviti i bez njegova savjeta t. j. njegove privole ili potvrde. Mi znamo, da se je tada vodila silna borba za investituru medju papom Grgurom VII. i njemačkim carem Henrikom IV. Pape su išli za tim, da pravo investiture biskupa i opata oduzmu svjetovnim vladarima i da ga pribave sebi t. j. papinskoj stolici. Pa eto u Hrvatskoj je to crkva i postigla, pošto se kralj odriče investiture. God. 1102., o kojoj govori bilješka, kralj je sebi pridržao bar potvrdu biskupa, ali poslije (g. 1111.), kad je izdan rapski privilegij, odriče se on i toga prava, te ga prepušta samoj crkvi. Kako nas povjest kasnijega doba uči, puk i svećenstvo („populus et clerus") birali su nadbiskupe i biskupe, a papa je nadbiskupima podjeljivao investituru t. j. potvrdjivao ih, dok su nadbiskupi potvrdjivali biskupe. Vijesti dakle glede potvrdjivanja crkvenih glavara nisu jednake u obim ovim listinama, nego baš oprječne; pače u bilješci (o g. 1102.) ne govori se samo o potvrdjivanju biskupa, nego i svjetskih glavara, dok se o tom u rapskoj listini ne govori ništa. Po tom vidimo, da ni ove male česti sadržaja obiju listina, u kojima Kršnjavi misli naći nešto zajednička, nisu jedna drugoj nalik, a kamo li jednake, te po tom ne može biti jedna izvadak iz druge, tim više, što su i ostale vijesti obiju listina sasvim različne. Pisac upozoruje još na jednakost onih lica, koja su potpisana u rapskoj listini i onih, za koje se u bilješci (o g. 1102.) veli, da su prisegom potvrdili prava, podijeljena Dalmaciji. Istina, imena su ugarskih biskupa i svjetovnih velikaša ista u objema listinama, ali rapska listina navodi još i dalmatinske biskupe, kojih u bilješci nema. Osim toga imade bilješka iza zadnjega navedenoga ug, biskupa Fulberta ove riječi: „cum ceteris Hungarie episcopis. Comités vero maiores omnes hoc idem juravere, quorum paucorum nomina scio",