VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 230

23Ö Bingula-Erdevik g. 1867. (hrvatska), Antunovac g. 1867. (njemačka), Hrastovac g. 1868. (njemačka), Beška g. 1872. (njemačka), Surčin g. 1879. (hrvatskonjemačka) i Mitrovica god. 1892. (njemačka). Danas imade u Slavoniji osam kalvinskih općina sa 10.000 duša i deset luteranskih općina sa 25.000 duša. Općine uzdržavaju se koje od medjusobnih prinosa, koje potporom visoke kr. zemaljske vlade, a znatno ih podupire i njemačko protestantsko misijonarsko društvo „Gustava Adolfa" te misijonarsko protestantsko društvo Sv. Hriogone u Švicarskoj kod Basela. D. Narodne tradicije o protestantizmu u Hrvatskoj. Zanimlivo je, kako se još do danas ime Martina Lutera i uspomena na protestantizam u našem narodu sačuvala. Najživlje su te tradicije u okolici varaždinskoj i karlovačkoj. Uslijed djelovanja Franjevaca i katoličke reakcije ostade u narodu uspomena na Martina Lutera kao na najveće zlo. Tako mi pripovijedaše jedan stariji činovnik od suda u Karlovcu, da se jednoć dogodilo, te je jedan seljak tužio drugoga za uvredu poštenja, što ga je nazvao „luteranom", pa se on opravdavaše time, da on „ne jede djece" i slično. — Župnik u Ozlju pripovijedao mi, da u njegovoj župi živi još uspomena na Lutera, jer ako tko hoće najgore pogrditi svoga protivnika, onda mu kaže „luteran", a još je gore, kaže, ako mu rekne „kalavin". — U Mahićnu kod Karlovca čuo sam sâm u narodu o Luteru, da je „on bio prvi djavao i gospodar paklenski". Zanimliva je jedna narodna pripovijetka iz okolice varaždinske, koju poradi njezine originalnosti u cijelosti priopćujem. To je variacija obične pripovijetke o razbojnicima, kojih naš narod mnogo pripovijeda, jedino s tom razlikom, da se u našoj varijanti harambaša zove Martin Luter, što je bez sumnje produkt katoličke reakcije. Druge tri pripovijetke su upravo iz Medjumurja te takodjer interesantne, u koliko se je još sačuvalo ime Martina Lutera u narodu. I. Zapisani crni dijak se vraga izbavil. Bil je jen put jen drvar. Bil je jako siromašen, a imal je puno dece. Jen put, kad je opet išel vu šumu po drva, sretne on jednoga jako staroga sedoga človeka. Tomu starcu on pove sve kak je doma i da nimaju kaj jesti i da buju morala deca od gladi vumreti. Onda mu taj starec veli, nek mu on svojom krvi zapiše ono vu hiži, za kaj on ne zna, i da ga bu on rešil od siromaštva i dal mu toliko blaga, da budu mogli svi skupa lepo živeti, a za 7 let da bu po to došel. Drvar je premiŠljeval, kaj bi to moglo biti, brojil je decu, marvu i sve za kaj je znal i ničega se ni mogel setiti. Ni mu se baš htelo, no mislil si je, kaj bu to takvoga, valjda ne bu kaj puno vrednoga, i onda si zadere ruku i zapiše krvi na papir s perom, koje sve je već taj starec pri sebi imal, ono, za kaj on ni još znal. Kad mu on to zapiše, dâ mu onaj starec punu vreču zlata i drugoga blaga i na jen put znikne. A drvar je taki sad znal, da je to vrag. Kad je došel domov, pove odmah svojoj ženi čisto vesel, kaj mu se je pripetilo i pokaže joj punu vreču blaga. Sad zacrne žena plakati i jaukati, da on ne zna kaj je vrednoga vragu prodal, i pove mu da je postala, od kad je on odiŠel, noseća. Sad je i on bil žalosten i ni znal,