VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 14

14 iztičemo slutnju, koju inače kojim jačim dokazom ne možemo podkriepiti, da je Karlo Robert okrunjen krunom sv. Stjepana, a znajući to papa Bonifacije VIII., valjda je s toga napisao : Carolus ... in Strigoniensi ecclesia iuxta ritum antiquum Ungarie . , . regale susceperat diadema". Na prigovor, zašto onda Ugri nisu htjeli ove krunitbe priznati, nije težko odgovoriti. Prvo podpuno zakonitoj ugarskoj krunitbi treba da je mjesto bilo u Stolnom Biogradu, a ne u Ostrogonu, drugo najveći dio ugarskih biskupa nije priznavao Grgura za pravog nadbiskupa oštrogonskog,

1 i treće i najvažnije, što su se Ugri opirali u početku Karlu Robertu, jer su htjeli imati kralja njihovom voljom izabrana, a ne od pape im nametnutoga.

2 Ako sada saberemo sve zaključke u jedno, onda dobijemo sliedeće: Karlo Robert okrunjen je prvi puta poslije smrti Andrije III. Mlečanina izmedju 14. januara i 12. aprila 1301.; okrunio ga je nadbiskup ostrogonski Grgur; krunitba je obavljena u Ostrogonu u stolnoj crkvi; možda je ona obavljena u martu 1301., a možda i krunom sv. Stjepana. Premda bismo mogli ovim glavnim rezultatom dovršiti ovu našu studiju, ipak ćemo se još malo svratiti na tobožnju zagrebačku krunitbu od god. 1300. samo da tako izbjegnemo svakom mogućem prigovoru. Dakako, prvo je pitanje, na kakovim se dokazima temelji mišljenje uobičajeno u našim historijama, da je Karlo Robert okrunjen g. 1300. u Zagrebu? Kako spomenusmo, diplomatskog, dapače niti ljetopisnog svjedočanstva nema nikakvoga, već se to mišljenje temelji naprosto na kombinaciji pisaca počam od XVII. vieka. Lucius je prvi uztvrdio : „Carolum Robertum . . . apud Zagrabiam pervenisse anno 1300., cum Madio concludendum est, . . . quando a Strigoniensi eleeto jussu Summi Pontificis inunetus fuit.

3 Dakle Lucius drži, da je Karlo Robert godine 1300. u Zagrebu samo pomazan, dakako radi pomanjkanja krune sv. Stjepana, kako su to dobro opazili oni, koji su se za njim poveli. Tako Krčelić: „Zagrabiam anno 1300. adveniens et hic semet figens, atque unetione 1 Dne 17. februara 1298. Grgur se spominje kao kraljev „Vicecancelarius". (Fejér : VI., 2., 124.), a već 29. marta on to više nije, jer se priklonio stranci Anžuvinskoj. Dakako sada ni Andrija III., ni njemu odani biskupi, nisu htjeli Grgura priznavati nadbiskupom ostrogonskim, pa s toga se kaže u listini od 1298., što ju izdaje Andrija III. (dakako poslije 29. marta) za ostrogonsku nadbiskupiju: „dum eam dominus ex alto prospexerit" (Cod dipl. patrius VI. 434), a tako još i 1302. u listini Karlu Robertu neprijateljskog nadbiskupa koločkog „sedes namque tune arehiepiseopatus Strigoniensis vacabat". Grgur dapače morao je pobjeći iz Ugarske u Hrvatsku, pa tako ga nalazimo „in quodam Castro nefandissimo apud 5. Crucem in partibus Ultradravanis" (d. d. 6. juli 1299. Fejér VI. 2, 201—207). 5. Crux za cielo je naš Križevac. 2 Papa Bonifacije VIII. svojatao je sebi pravo, da popuni ugarski priestol po svojoj volji „quod sicut scripti canonis séries aperit, regnum Ungarie successionis iure provenit, eleetionis arbitrio non defertur". Fejér: VIII. 1, 126. Kad je ovo mišljenje papino kardinal Gentilis kazao na saboru dne 18. novembra 1309. ugarskoj gospodi, nasta glasno mrmljanje i negodovanje, tako da im je legat morao dozvoliti izbor. (Gl. Acta legationis cardinalis Ger.ti'is. Mon. Vaticana. Ser. I. tom. 1. Budimpešta 1885. pg. 115 do 119. 8 Lucius ed. Amstel. pg. 186.