VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 183

183 hrvatskim kraljem. Razrovana tadanja Hrvatska nije bila sposobna za kakvu akciju. No kad bi i uzeli, da je takov poziv stigao Hrvatima, teško da se je o njemu razpravljalo u kakvom hrv. saboru, jer su tada Hrvati imali kod kuće drugih briga, naime kako da se obrane od Madžara, koji su u to doba zauzeli (za Ladislava) polovicu hrv. države i tamo postavili Aima, a ne da idu izvan zemlje u boj. Nama se čini vjerojatnije ono drugo Račkovo mnijenje, da je možda papa ponovno pozvao Zvonimira i Hrvate u pomoć protiv cara, ali Hrvatima da je već bilo dosta te borbe i prolijevanja krvi za tudje interese, pa su se bunili na saboru, koji se je mogao obdržavati ,,u petih crikvah u Kosovi", i prijetili mu smrću, ako ne odustane od svoga nauma i od svoje dosadanje politike. Od tud se je poslije mogla u predaji razviti i priča, da je Zvonimir doista i ubijen bio, a moglo je razvoju te priče mnogo doprinijeti i ono, što je Rački naveo u prvom svom mnijenju o ovoj pripovijesti glede umorstva Zvonimirova, naime da je žalostan razvoj kasnije hrv. povjesti, naročito izumrće narodne i nastup tudje dinastije dao povoda, da se ili izmislila ili bolje utvrdila priča o umorstvu „dobroga i pravednoga kralja" Zvonimira. VI. Sadržaj privilegija dalmatinskih gradova i što iz njih slijedi. U V. poglavlju raspravlja Kršnjavi ,,o važnim državopravnim mjestima u privilegijama dalmatinskih gradova". On tu dobro tumači (str. 165.) smisao riječi rapskoga privilegija od g. 1111. „per misericordiam dei potitus regno Dalmacie atque Croatie",

1 naime da potitus znači nešto mirnim putem postići, a ne mačem osvojiti, kako tumači Pauler. No ne tumači dobro ispravu od godine 1102., u kojoj Koloman potvrdjuje povlastice opatica sv. Marije u Zadru prije, nego li je ovaj grad osvojio.

2 On veli najprije (str. 166.), da riječi toga privilegija znače, da se Koloman smatrao gospodarom toga grada još prije, nego li ga je faktično posjedovao, a poslije veli: „Kralj ili mnije, da će i u ustaškom gradu poštivati povlastice, koje je on kao zakoniti kralj podijelio, ili ih podijeljuje na zahtjev „sub spe rati", čim će biti ušao „triumphaliter" u Zadar", No nije ni jedno, ni drugo, ni treće, nego kako smo već sprijeda razložili, kralj potvrdjuje povlastice i zajamčuje sigurnost glede onih posjeda njihovih, Što no su ležali na zemljištu hrvatskom izvan zadarskog kotara, koje je zemljište sad već pripadalo njemu kano hrv. kralju. Pravo veli Kršnjavi (str. 167.): „Pojedinim dalm. gradovima podijeljene povlastice ne mogu se generalizovati, pa iz trogirske povlastice učiniti prostu konstitucijonalnu povelju za cijelu Dalmaciju i Hrvatsku, kako se to u nas činilo". Dalmatinski gradovi imali su i za hrv. narodnih kraljeva posebna prava, koja se nisu odnosila na ostale česti Hrvatske, pa zato ih njima i Koloman naposeb potvrdjuje. Kršnjavi navodi ta prava i tumaii, kako se ona ne mogu odnositi na ostalu Hrvatsku. No ako se prava navedena u listinama dalm. gradova ne odnose na ostalu Hrvatsku, ne slijedi, da nije i ostala Hrvatska imala sličnih ili drugačijih prava, nego slijedi to, da su prava dalm. gradova, kano posebnog pravnog tijela Hrvatske, posebnim privilegijama uredjena, a prava ostale Hrvatske da su opet drugim posebnim privilegijama uredjena biti mo1 Kukuljević „Cod. dipl." II., 17. i „Iura" I., 27. 2 Kukuljević „Cod. dipl." II„ 5. i „Iura" I., 23.