VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 184
184 rala. Da je i ostala Hrvatska dobila prava i povlastica, vidi se iz rijeci privilegija dužda Ordelafa Faliera Rabljanina (od g. 1118.), u kojem se veli: ,,Insuper taliter vos regere et manutenere .... sicut vobis Dalmatinis Colomanus rex Hungarie juraverit". 1 I sam Kršnjavi primjećuje na ove riječi: Tu je dokaz, da je čitava Dalmacija dobila pravo samouprave. Zato veli on dalje, da su vrlo važne mimogredne opaske i odnosi, koji su u onim dalm. ispravama, jer iz njih — pošto nema izravnih izvora — možemo zaključiti, u kakvom je odnošaju Hrvatska-Dalmacija bila pod Arpadovcima, naime da je imala samoupravu, da se naglašuje politički individualitet kraljevine (u riječima rapske povelje od g. 1111. „postea necessarium duximus cum utriusque regni consilio universo") i da se stariji zakoni opetuju i potvrdjuju, a pri tom da kraljevi navode državopravne važne riječi „et lege antiquitus constituta vos uti permittam". 2 U ovim riječima i u tom, što Arpadovci spominju Branimira, Krijesimira i Zvonimira kano svoje predšasnike, nalazi Kršnjavi sasvim opravdano potvrdu, da tim ugarski kraljevi izriču, da su legitimni pravni nasljednici bizantinskih careva i hrvatskih kraljeva, i da uzimaju, da pravni kontinuitet nije prekinut. Pauler doista veli, da se Koloman nije smatrao pravnim nasljednikom Zvonimirovim, jer da nije obnovio vazalske prisege papi i nije ovomu obećao tribut. No to ne dokazuje ništa. Zvonimir je trebao papu, kako spomenusmo, da se održi na prijestolu, na koje nije imao legitimnih prava, nego se na nj podigao s pomoću svećenstva i pape. No Koloman, koji je došao na prijestolje izborom svih hrvatskih plemena, a pozivao se i na svoje rodbinstvo s Jelenom, suprugom pokojnog kralja, (a možda i na ugovor sa Zvonimirom o nasljedstvu), nije trebao pomoći papine, pa zato mu nije trebao biti vazalom ni plaćati mu danak, kano što po svoj prilici nije činio ni njegov predšasnik Stjepan II., kako smo to već sprijeda spomenuli. Pošto je Kršnjavi na osnovu ovih podataka iz privilegija dalmatinskih gradova konstruirao prava cijele Hrvatske i Dalmacije, dolazi do zaključka, da je ta kraljevina „sačuvala svoj politički individualitet, svoj teritorij i svoju autonomiju, koja je daleko išla, ali da se ne može dokazati, da je Hrvatska stupila s Ugarskom u personalnu uniju, jer da se državo-znanstvenom spekulacijom, koja se ne temelji na izvorima, ne može riješiti historično .pitanje". Na ovu dedukciju primjetit ćemo ovo : ako je Hrvatska sačuvala samoupravu, svoj politički individualitet i svoj teritorij, ako su se ugarski kraljevi smatrali legitimnim pravnim nasljednicima hrvatskih kraljeva, ako su uzimali, da pravni kontinuitet nije prekinut, ako je Hrvatska zadržala i nadalje samostalno zakonodavstvo, pravo nametanja poreza, odredjivanje glede vojne dužnosti i dizanja vojske i t. d., kako nam to dokazuje kasnija povjest hrvatska, a mi smo to sprijeda razložili, onda se pita, glede kojih je grana javnoga života bila Hrvatska u realnoj uniji s Ugarskom? Mi ne znamo ni za kakvu takovu granu, jer nam ju izvori ne navode, pa zato je opravdana dedukcija, da je unija izmedju Hrvatske i Ugarske dugo vremena bila personalna a ne realna. Dr. Dane Gruber. 1 Kukuljević „Cod. dipl." II., 20.—21. i „Iura" I., 28. 2 Na pr. u trogirskoj privilegiji (od god. 1108.), u spljetskoj (od god. 1142.), opet u trogirskoj (od god. 1151.) i t. d. Kukuljević „Cod. dipl." II., 14., 35. i 44.
