VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 182
182 je morao znati i Toma, koji je u to doba baš počeo živjeti. 1 Kad bi se ona ticala Zvonimira i kad bi on držao, da je osnovana, sigurno bi ju spomenuo i naveo, da je bio umoren onaj kralj, koji je bio ljubimac pape i svećenstva, te bi naglasio, da će stići kazna božja one, koji su to učinili, kao što je u drugim prigodama znao reći, da je velike krivce stigla kazna božja. 2 Uzmimo medjutim, da se u vijesti ug.-poljske kronike o umorstvu nekoga kralja Kazimira misli na Zvonimira, dakle da je već oko g. 1200. opstajala predaja o umorstvu Zvonimirovu, kano što ju spominju i hrv. kronika i Tomašić, pita se, kako ćemo sebi protumačiti tu predaju, ako Zvonimir nije bio ubijen? Rački (u „Radu" XIX., 202—204.) najprije tumači ovako: Hrvatski ljetopisac ističe, kako je Hrvatska za ovoga dobroga i pravednoga kralja evala i napredovala, pa je pobožno srce njegovo očekivalo, da će promisao ovakova vladara blagosloviti i u njegovoj osobi i u njegovu rodu. Pa ipak Zvonimir ostade bez odvjetka, a njegova kraljevina prijedje u vlast tudjina. Odakle to? Otkle ta kazan za zemlju i narod hrvatski? Ljetopisac nije to znao sebi rastumačiti inače, nego da se hrv. narod ogriješio o svoga dobroga kralja, da se okaljao njegovom krvi, i to baš onda, kad ga je on pozivao u boj za svetu stvar, naime za oslobodjenje svetoga groba, a on da ih je zato prokleo, da nebi nikad više imali kralja svoga jezika, nego tudjega. — Poslije je Rački ponešto promijenio svoje mnijenje, tvrdeći (u „Radu" XXVIII., str. 181.), da je možda ipak stigao na Zvonimira neki poziv, da digne Hrvate na korist pape protiv njemačkoga cara, ali da su se velikaši protiv toga stali buniti, sjećajući se neuspjeha i tereta dosadanje vojne Zvonimirove u prilog pape. Vijest o tom otporu da se u kasnijoj predaji sve više povećavala, tako da je nastala priča, da je kralj ćak ubijen bio. Pošto su pako vojne za oslobodjenje sv. mjesta i u kasnije doba svakoj kršćanskoj duši više poznate bile od vojna izmedju pape i njem. cara, podmetnuo je pisac kronike drugi motiv onome pozivu, naime da je papa pozvao Hrvate u križarsku vojnu, a ne na vojnu radi investiture. — Konačno je Rački („Rad" XXX., 105.) i po treći put progovorio o ovom pitanju i ponovno promijenio svoje mnijenje ovako: Vijest kroničara o pozivu na križarsku vojnu može se protumačiti tako, da je taj poziv mogao stići tada, kad se je zbilja kršćanstvo pozivalo na tu vojnu (t. j. g. 1095.), i da je možda kralj Petar Svačić nastojao sklonuti velmože, da se i hrv. narod pridruži onomu velikomu pokretu kršćanske Evrope, nadajući se može biti odatle učvršćenju svoje vlasti i povoljnijemu po hrv. kraljevinu uredjenju vanjskih odnošaja. A što se u kronikama govori o otporu hrv. gospode, to da se u tom zrcali ona razvratnost, koja je kod plemenskih starješina poslije Stjepana II. u Hrvatskoj zbilja mah preotela bila na veliku štetu i vlasti i zajednice hrvatske. Rački dakle ovdje drži, da su dogodjaji, tičući se Petra II., preneseni na Zvonimira, i tako izmišljeno njegovo umorstvo. Mi držimo, da je slabo vjerojatno, da je papa Urban II. pozvao (godine 1095.) na križarsku vojnu slaboga kralja Petra IL, koji se je imao boriti s nutrnjim protivnicima i pretendentima, te valjda nije ni bio općenito priznat 1 On se rodio god. 1200., a umro je god. 1268. Rački „Ocjena starijih izvora za hrv. povjest. 3. Toma arcidjakon" u „Književniku" I. 358. i si. 2 Tu osebujnost Tominu spominje i Kršnjavi na str. 150. opaska.
