VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 181

181 miješanje Atile s hrv. dogodjajima dokazuje nam, koliko je historijske istine u tim vijestima. Kaindl

1 je dokazao, da je ona kronika prvobitno napisana u Ostrogonu oko g. 1200., da joj je pisac svećenik, rodom Slovjen, i da nam ona u svojoj prvoj česti pruža prvobitnu ugarsku predaju o Atili, u koju da su upletene i nekoje vijesti iz hrvatske predaje, kamo spada i ova navedena vijest o kralju Kazimiru. Od ovud doznajemo mi dakle, da je u Hrvatskoj bila neka predaja o umorstvu nekoga kralja, koja je oko g. 1200. bila poznata i ugarskom piscu u Ostrogonu. No pita se, na kojega hrv. kralja da prenesemo ovu vijest o umorstvu kralja Kazimira, kad hrv. kralja toga imena nije bilo. Kaindl (ibid. str. 623. op. 3.) drži, da se ovdje misli na kralja Miroslava, koga je doista ubio ban Pribunja. Kršnjavi (str. 164.) ne prihvaća to mnijenje, jer da se tim predaleko u natrag posiže, te mnije, da se tu misli na Zvonimira. No taj argumenat slabo potkrepljuje njegovu hipotezu, dapače dokazuje baš protivno. Kad bi Zvonimir bio doista ubijen, onda bi se neko sto godina poslije toga moglo u predaji još sasvim dobro uščuvati ime toga kralja, a ne bi nastalo nemoguće ime Kazimir. Čim je neki dogodjaj davniji, čim se dakle dulje o njem pripovijeda, tim se on u usmenoj predaji iskvaruje i potamnjuje, pa zato je vjerojatnije, da se u toj predaji misli na starije i historički zajamčeno umorstvo, a ne na tobožnje kasnije umorstvo. Pa kano što je ova predaja prenijela ovaj dogodjaj na nekoga kralja Kazimira, tako ga je ona u kasnije doba (u doba Tomašićevo) mogla prenijeti na Zvonimira, a pisac ga je kronike obrazložio prema okolnostima onoga doba, u kojem je živio i radio Zvonimir kao pristaša papin. Vijest o umorstvu Zvonimirovu pobijaju jako ona dva fakta, na koja se i Rački u svojoj raspravi (u „Radu" sv. XIX.) pozivlje, naime da se u listini kralja Stjepana II. (od g. 1088./9.) spominje Zvonimir kano „nuper defunctus",

2 i da Toma arcidjakon o njemu veli: „Eo namque tempore rex Svinimirus mortis debitum solvit".

s Kršnjavi doista omalovažuje ove dokaze ovim riječima: „Da latinski dvorski kapelan i latinski povjesničar o smrti Zvonimirovoj govore eufemističkim načinom, sigurno je najmanji obzir, koji se može očekivati". Ako je dvorski kapelan i sastavio listinu, ipak ju je on morao prije izdanja predočiti kralju na potvrdu, pa zato držimo, da bi kralj u svojoj listini bio dao žigosati ovakav zločin, kano što je umorstvo kralja, ili bi dao rabiti drugi izraz, po kojem bi se mogla naslućivati nasilna smrt kraljeva, kad bi se ona bila doista zbila. A tako mislimo i za Tomu, da ne bi samo na prosto rekao, da je Zvonimir umro, kad bi bio doista ubijen. Pošto se u Ugarskoj oko g. 1200. znalo za hrvat, predaju o umorstvu nekoga hrv. kralja (Kazimira), sigurno ju garorum, juncta et mixta cum cronicis Polonorum etc." zove ju Kaindl U g.-poljska kronika (vidi slijedeću opasku). U njoj se još pripovijeda (na str. 64.), da su Atila i njegovi vojnici uzeli Hrvatice za žene; Atila da je dobio kćerku jednoga hrv. kneza, koja mu je rodila sina Kolomana; ovaj da se takodjer oženio s Hrvaticom. 1 „Studien zu den ung. Geschichtsquellen III. Über die ungarisch-polnische Chronik" u „Archiv für österr. Geschichte" B. 82. 2 H. str. 587. i si. 2 Rački „Documenta etc." str. 148. 3 Rački „Thomas archidiaconus : Historia salonitana" Zagrabiae 1894. str. 56.