VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 112

112 Ako se sada pitamo : kada li je jedino moguće, da uvrstimo ono putovanje zadarskoga biskupa Donata u Carigrad u sklop historijskih dogadjaja, to nam je dosadašnjim našim prikazivanjem već kao gotovo podano, da se to dogodilo godine 807., kad je i „dux Venetiarum" Beat na floti patricija Nikete išao onamo caru na poklon. I Beat je kao „dux" išao i mogao ići samo ovaj jedini put, za koji u opće i znamo. Uz to je baš ovaj put, godine 807., sasvim razložno suponirati, da je išao i imao ici (možda u društvu još kojih „legati Dalmatiarum") i zadarski biskup Donat, i to baš u političkom poslu: da sada za se i za romanske gradove Dalmacije obnovi poklonstvo i prisegu vjernosti istočnomu caru, „domino suo",

1 baš onako, kako je on godine 805. išao s obje nove mletačke duke u Diedenhofen k caru Karlu. Imao je Donat dapače upravo da u cara svoga Nikefora izbriše onaj čin nevjere od god. 805., kako inače vrlo dobro razlaže sam Farlati

3

: „Voluntaria (?) illa Jadrensium ac Dalmatarum a Graecis ad Francos defectio mirum quantum Nicephori animum exasperaverat ; et Dalmatis in potestatem receptis non obscura irratae infensaeque voluntatis indicia dederat. Qui eum placaret, aptior nullus visus est Donata episcopo Jadrensi. Hune itaque Constantinopolim legatum deprecatoremque miserunt."

3 Možemo možda čak dodati i ovo: sve da Donat i nije htio ići u Carigrad, morao je ići — baš onako kao i Beat. Sigurnost naše supozicije o godini 807. povećava napokon još nešto. Nema naime sumnje, da je sam car Nikefor — kako je već i Farlati rekao — darovao Dalmaciji uopće, a glavnomu joj gradu napose, tijelo sv. Anastasije mladje. Koliko je odlikovanje, kolika milost i koliko upravo dobročinstvo za Dalmaciju i Zadar

4 bio taj carev dar, dobro zna svaki poznavalac povijesti srednjega vijeka po sličnim zgodama drugdje. I naša „Historia translationis" prikazuje nam triumfalno plovljenje sv. Anastasije iz Carigrada u Zadar i pristajanje ladje „insulis, villis, oppidis et civitatibus" (osobito valjda u samoj Dalmaciji); kaže nam i nastojanje duke Beata, kako bi dragocjeni taj paladij predobio za svoju Veneciju, — kojoj će (da rečemo mimogredice) istom car Leon V. (813.—820.) pokloniti tijelo sv. Zakarije proroka,

5 pak će se ona istom 828. domoći i svojega sv. Marka evangjeliste. Ali baš taki carski dar, koji i kao izraz blagosti i mudrosti carske politike od godine 807. sasvim korespondira blagosti te iste godine prema Veneciji u licima obiju duka njezinih,

6 taj novi zalog vjernosti Dalmacije carstvu ni izdaleka ne bi pristajao godini 811. i strogome postupanju te godine prema dotadašnjim mletačkim dukama; osim toga ne bi ni Donat, kao što nije ni Arsarije, zatekao više cara Nikefora u životu. Napokon: velikoga je razloga bilo još godine 807. primiljavati Dalmaciju; kud i kamo manjega je razloga bilo to činiti godine 811., kad je s Karlom 1 Riječi Einhardove na Obelierija godine 811. (cf. našu str. 104., prim. 5.), ali pristaju i ovdje. 3 Op. cit. p. 32. lijevo. 3 Na koncu istom Farlati onda dodaje ono o poslanstvu Karlovu samo fakultativnim riječima: „Sunt, qui eum a C. M. de pace cum N. . . . missum esse affirmant". 4 Spljet je već imao svoje svete moći. 3 A. Dandolo (Muratori, col. 165., pars XXIV.) još prije napominjanja o carevu ediktu, koji zabranjuje ići u Siriju ili Egipat. 6 Jedan odlikovan spatarstvom, a Beat upravo u Carigradu hypatstvom.