VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 104

0 godini „Prijenosa sv. Anastasije u Zadar". J „Pripovijest 0 prijenosu sv. Anastasije" iz Carigrada u Zadar uvrstio je Rački (iz Farlati-eva „Illyricum sacrum", V. p. 34., 35.) u svoja „Documenta" pod broj 171., 6. (p. 306.), i to prema datiranju samoga spisa: „Anno Dominicae Incarnationis DCCCIV." na godinu 804. I regestu joj je dao prema tekstu spisa ovu: „Donatus, Jaderae episcopus, et Beatus, Venetiarum dux, missi Byzantium ad pacem inter Carolum et Nicephorum pro'movendam. Translatio reliquiarum s. Anastasiae Byzantio Jaderam". Iza teksta primjećuje Rački, da je pripovijest formom doduše mladja, ali da se sadržajem svojim naslanja na vrlo star spomenik, kojemu da je jezgra bila ova: Kad se zadarski biskup Donat zajedno s mletačkim dukom

1 Beatom bavio u Carigradu u tom poslu, kako da se promakne (pospješi) sklapanje mira izmedju Karla i Nikefora, dobio je na dar tijelo blažene Anastasije . . i t. d. Ova da je kratka pripovijest o prijenosu kasnije uvećana različitim dodacima i ukrašenom dikcijom. Sto se pak datovanja tiče, to misli Rački, da je i u ovoj mladjoj redakciji naše „Historije translationis" ispravno, a da ga ne valja, kao što je učinio Farlati, prenositi od godine 804. na godinu 811.; oslanja se Rački kod toga na „subsequis eventuum adiunctis", t. j. na poznate historijske dogadjaje tih vremena. * * Da je ovaj spomenik u jezgri svojoj, u prvoj redakciji, vrlo star, upravo savremen, najbolje nam kaže prva alineja naše redakcije čitavim tonom svojih misli, svojega ponimanja carstva i carskoga dostojanstva. Jer samo u ono vrijeme prvoga decenija IX. stoljeća, kad se svijet iznenadio neobičnom kreacijom Karla Velikoga za „rimskoga cara", i kad se svijet — što bliže k „carskomu gradu" Konstantinopolu, to više — nije mogao snaći u tome, da bi na svijetu moglo biti dva cara, jedan nezavisan od drugoga — spadaju one rijeci našega spomenika: „quoniam fortuna regni imperialis

2 impatiens est consortis, ut pene eorum duorum imperatorum dissensione totus mundus periclitaretur". Pisac — sasvim prema ponimanju istočnoga dijela rimsko-kršćanskoga svijeta, ali u mnogome

. pogledu i zapadnoga

3 — sve kršćanske zemlje i sve 1 Za „dux" u sferi istočno-rimskoga carstva mislim u opće, da se u znanstvenom pisanju ima zadržati baš sama riječ „dux" ili (po narodnom) „duka", pošto je taj izraz |ô 8oû4) znamenovao upravo odredjeni neki stupanj u oblasničkoj hijerarhiji carstva; u gornjem bi slučaju bilo krivo reći „vojvoda", a preuranjeno bi za mletačkoga „dux-a" bilo reći „dužd". Podrobnije o tome nije ovdje da razlazem. 2 Tu gotovo da čujemo grčki govoreno: „xoö a&ToxpaTOp'.xoö ßaoiXstoo" ! 8 Dosta je pročitati dotična vrlo zgodna mjesta u Gasquet: L'empire byzantin et la monarchie franque. 1888. I svaki drugi novi historik, koji pozna ono vrijeme, shvata slično.