VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 165

165 Kninu stolovao, uporište za svoju „slutnju", da je ovaj Petar iz roda Suacig, jer su Suačići u Kninu obitavali. Nije ni čime dokazano, da je taj Petar Suacig, ako je u opće bio banom pod Zvonimirom, do smrti toga kralja ostao banom ili da je kralja preživio; nije ni čime dokazano, da je taj ban, ako je banovao, u Kninu stolovao. Na­suprot je time, što dvije bez svake sumnje prave povelje iz vremena Zvonimira i Kolomana označuju nekoga Jurinu (Georgius de génère Suacithorum) Te­nesticus-om, učinjeno u velike nevjerojatno, da je uz njega jedan ban Petar Tenensticus bio glava plemena Svačića. Vrlo je teško vjerovati, da jedan ban iz plemena Svačić, koji bi si kraljevsku čast prisvojio bio, nebi mogao bio računati ni na vlastito svoje pleme, ni na koje od dvanaest plemena; ne čini se ni malo vjerovatno, da bi ga vlastiti njegov rodjak Jurina bio izdao. Svi ovi zdvojni zaključci pokazuju, da je ova tvrdnja Kćzina neistinita i umetnuta; pokazuju ne samo, da je Petar nevjerovatan kralj, već da je upravo nemoguća povjesna konstrukcija. Za dramu bi kralj Petar, „koji umire junačkom smrću, da ne gleda, kako tudjin zasjeda prijestolje Krijcsimirovo", 1 bio posve dobra tvorba, ali neodvisnosti je hrvatske nestalo manje dramatično; Krijesimir mogao je vidjeti kako će se svršiti, kad se je njegov ban oženio sa sestrom susjednoga moćnoga kralja. V. Važna državopravna mjesta u privilegij ama dalmatinskih gradova. Rekli smo, da se mnijenje učenoga svijeta izvan Hrvatske, po kojemu je Koloman Hrvatsku i Dalmaciju silom osvojio, osniva osim poglavlja XVII. hi­storije salonitane i vijesti u starim kronikama, još i na stanovitim izrazima u savremenim poveljama. Rasvijetlili smo Tomino pripovijedanje i našli netočnosti, koüma se stras­tveni Latin služio, kako da što više naglasi prava mletačka na Hrvatsku­Dalmaciju; proučili smo stare ljetopise i vidjeli, da pokazuju, kako su Arpa­dovci zakonito naslijedili Hrvatsku-Dalmaciju ; a sad ćemo da istaknemo, kako i savremene povelje upravo dokazuju protivno od onoga, što se dosele tvrdilo. Od svih najvažnija je izreka u rapskom privilegiju od g. 1111.: „per miseri­cordiam dei potitus regno Dalmacie atque Chroacie". Pauler 2 prevodi riječ „po­titus" na „osvojiti silom", erobern, meghoditotta, a to je neispravno, kad se uzme riječ u savezu sa cijelom izrekom. Potitus znači : predobiti (sich bemä­chtigen), postići, zadobit, domoći se čega, dobiti, posjedovati, stupiti u posjed, imati, zadobiti gospodstvo, a osvojiti silom znači oceupare, expugnare, capere. Tako te riječi služe Ciceronu i Liviju, a Du Cange ne donaša nikakovu sredo­vječnu promjenu te riječi. Dok Koloman, pošto je Zadar silom osvojio, naro­čito kaže: post victoriam a deo concessa, to u povelji rapskoj veli: „per mise­ricordiam dei potitus", što se jedino dade prevesti riječima: „po milosti božjoj zadobio". Čovjek ne osvaja božjom milošću, već najviše božjom dozvolom. Raz­lika je jasna medju rapskom poveljom i medju zadarskim natpisom. „Po milosti božjoj" jest izraz, kojim se počinju služiti u srednjem vijeku upravo zato, da se označi zakonitost.kraljevske vlasti. Značajno je, da se kralj 1 ibidem p. 82. 2 Pauler: A magyar nemzet törtenete az Àrpàdhâzi kirâlyok allât. Sv. I. pag. 287.

Next

/
Thumbnails
Contents