VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 138
138 samoga njegova zavičaja tiču, dok Trogir i Zadar po gotovo samo letimice spominje. Analogno ovom postupanju možemo uzeti za vrlo vjerovatno, da nije bolje postupao ni sa starijom poveljom, kojom Koloman dvanaestorici plemenskih predstavnika podjeljuje neke pogodnosti, sve ako je tu povelju i pred sobom imao. Ovo se je pitanje zamrsilo tim, što se je mislilo, i to mišljenje tvrdokorno branilo, da je appendicula trogirskoga rukopisa samim Tomom arcidjakonom pisana. Tim navodnim autorstvom hoće Rački donekle da dokaže i autenticitet ote bilješke. Prvi, koji je glede toga krivim putem zabrazdio, bio je Farlati, kad je rekao : Exemplis fere omnibus adjecta est appendicula cum hac inscriptione: „Memoriale bonae memoriae Domini Thomae etc." Lučić kaže ispravnije : „Desinit hic archidiaconi historia, cui in antiquo caractère annexa est Nota de Colomani Regis Ungariae cum Croatis conventione". Vidi se jasno iz našega točnoga tumačenja vanjštine svih rukopisa, daje neispravno mnijenje Farlatijevo i svih, koji ga slijediše, imenice Račkoga. Rački je pokušao dokazati, da je naknadna bilješka historije salonitane od samoga Tome arcidjakona 1 . On kaže : v „U glavi XVII. pripovijeda naš Toma „qualiter Ungari ceperunt dominium Dalmatiae et Chroatiae". Ovdje imam najljepšu priliku progovoriti o gore navedenom dodatku pod naslovom: „memoriale bonae memoriae domini Thomae quondam archidiaconi ecclesiae Spalatensis". Ovaj „memoriale", kako već primjetih, pisan je jednom te istom rukom u najstarijem rukopisu knjižnice vatikanske, dakle ili koncem XIII. ili početkom XIV. stoljeća, te radi toga već sa paleografičkoga gledišta ne može mu se prigovoriti, da su ga Tominoj povijesti mnogo kašnje primetnuli. Ali autograph arcidjakonov nije imao biti providjen ovim dodatkom; to se dade već odatle zaključiti, što natpis napominje Tomu jur kao preminuvšega („bonae memoriae domini Thomae quondam archidiaconi"); „memoriale" imao je dakle biti nadjen ili izvan Tomine povijesti, izvan Tomina autographa, ili pako u njem na posebnom listu, te piscem vatikanskoga codexa, kao dodatak pod navedenim naslovom pripisan. Ovo mnienje, crpljeno iz samoga rukopisa i natpisa predpostavlja dakako (!), da je Toma sbilja napisao „memoriale", t. j. da je i povijesti solinske crkve i ovoga dodatka jedan te isti pisac. Tomu se opiru neki magjarski povjesnici". Vidi se sasvim jasno, na kojem je mjestu prekinut savez logičnih zaključaka, gdje Rački za dokaz navadja, što bi tek dokazati imao. I to se jasno razabire, u koju nepriliku ga stavlja „quondam", pa si sam protuslovi govoreći: „jer se ne može razborito misliti, da će jedan te isti pisac o jednoj te istoj zgodi dva protivna izvješća pisati. Jer uzmimo, da se Toma kašnje bolje uputio o zgodi, koju opisa u gl. XVII., svatko bi punim pravom od njega očekivao, da će ovu glavu izpraviti ili bar u dodatku („memorialu") napomenuti, kako ju treba izpraviti." . • Pa kraj tako jasno izrečene nemogućnosti, da je naknadna bilješka od Tome, nastoji Rački ipak tu svoju tvrdnju dokazati. U tu svrhu naštampao je 1 Književnik I p. 375.
