VJESTNIK 1. (ZAGREB, 1899.)

Strana - 268

i Bartolu „in filios filiorum perpetuo . . . possidendam". Te formule ne poznaju inače ugarske diplome, u kojima se redovito čita „suis heredibus heredumque successoribus", ili „heredibus et posteritatibus ipsorum (eorum)". Napokon šta to znači, kad kralj dariva krčkim knezovima grad Senj sa svim pripadcima, „et in eadem libertate, sicut nobis seruire consueverunt". Tiče li se ta „libertás" grada Senja ili krčkih knezova? Još su nejasne rieči: „Hoc eciam specificando, quod si quis sine heređe careret, heres alterius finaliter valeat possidere" ? Ta već prije je rečeno, da kralj dariva knezovima Senj „in filios filiorum". Ili hoće li se tim kazati, da potomci jednoga brata mogu nasljediti izumrle potomke drugoga brata? Ogledali smo povelju od g. 1260. sa formalne strane, pak smo se uvjerili, da ju poradi neobičnih formula, izraza i rieči, kao i poradi bombastičnoga stila moramo smatrati patvorinom potonjih vremena. Ako analizujemo povelju po meritornom sadržaju, dakle sa stvarne strane, onda tek izlazi na vidjelo, da je falzifikat. Sa stvarne strane dalo bi se sva sila prigovora iznijeti. Veliko je pitanje, da li su g. 1260. još živjela braća Bartol i Friderik, koja su pomagala kralja Belu za tatarske provale g. 1242. Sudeći po mletačkim autentičnim izpravama nije kneza Bartola g. 1260. bilo na životu, jer se već 9. travnja te godine spominje kao krčki knez njegov sin Schinella.

1 Nadalje udara u oči svota od 20.000 maraka srebra u gotovu novcu i dragocjenostima, koju da su krčki knezovi za boravka Belina u Hrvatskoj i Dalmaciji njemu poklonili. No odlučno pobija darovanje kraljevo ta činjenica, što Bela nije tada sam bio gospodar Senja, pak ga stoga nije mogao ni pokloniti drugomu. Kratka povjestnica Senja do konca 13. stoljeća objasnit će to najbolje. Grad Senj bio je u polovici 12. stoljeća već znamenito i dobro napučeno mjesto, jer je bio sielo biskupije. Dne 30. siečnja g. 1169. piše papa Alexandar III. poslanicu senjskomu biskupu Mireju, u kojoj ga opominje, da bude pokoran spljetskomu nadbiskupu Gerardu onako, „quemadmodum predecessores tui suis consueuerunt antecessoribus obedire".

2 Mireja je valjda tada odvraćao od pokornosti zadarski nadbiskup, koji se bijaše još g. 1154. odielio od spljetske metropolije, te svojoj vlasti podvrgao biskupije na otocima Rabu, Krku i Osom. Senjski biskup Mirej ostao je pokoran spljetskoj nadbiskupiji, pak je stoga na crkvenom saboru u Spljetu g. 1185. proširena njegova biskupija. Dobio je naime neke kotare na hrvatskom kopnu, koji su prije pripadali krčkoj i rabskoj biskupiji, tako da je osim svoje stolice Senja i župe Vinodola držao još župe Gacku i Bužane (Signiensis episcopus habeat sedem suam in 1 Ljubić, Listine, I. p. 91. i 96. 2 Kukuljević, Codex diplom. C. S. D. II. pag. 84.