VJESTNIK 1. (ZAGREB, 1899.)

Strana - 265

265 15. stoljeću, i to samo u onima, kojima je podjeljivao grbove, dakle u tako zvanim „litterae armales". U tim poveljama čitamo g. 1418. i dalje ovako : „salutem in eo, qui dat regibns regnare et victoriose triumphare".

1 Već sama inscripcija pobudjuje dakle najveću sumnju, da li je ta povelja od g. 1260. izašla iz kancelarije kralja Bele, i da li je sastavljena od vicekancelara Farkaša, koji takove formule za inscripciju nipošto ne poznaje. Još više udara u oči iza inscripcije skroz nepoznata i neobična arenga ili prooemium. Ta arenga glasi: „Regie sublimitati convenit, omnium nacionum pariter et linguarum, sibi deuote adherencium, taliter prouidere, ut alii supervenientes eorum exempla imitari ad fidelitatis opera ardencius et feruencius euocentur". Po ovoj arengi sudimo, da je pisac povelje od g. 1260. smatrao krčke knezove za tudjince, i da je podanike kralja Bele dijelio ne po sredovječnim staležima, nego po narodima (omnium nacionum et linguarum). Ovake arenge ne poznaje ugarska diplomatika 13. stoljeća, jer se njezin smisao skroz protivi tadanjim nazorima. Pače ni u onim poveljama, koje su podieljene pravim strancima i došljacima („hospites"), naročito gradskim obćinama, koje su naseljene većim dielom tudj inčima, nema ovakove ni slične arenge. U povelji od g. 1231., kojom je herceg Koloman podielio pravice „iuxta Castrum Walkow (danas Vukovar) commorantibus, videlicet Teutonicis, Saxonibus, Hungaris et Sđavis", možda bi ovaka arenga prije pristajala, pak ipak čitamo : „Ne ea, quae aguntur, in tempore labantur cum eodem, prudentum stabilivit Providentia, litterarum testimonio roborari".Nakon kratke promulgacije od nekoliko rieči (Proinde ' ad univorsorum tam presencium, quam futurorum noticiam harum série uolumus peruenire) sliedi u našoj povelji exposicija ili narratio, u kojoj kralj Bela nbsežno pripovieda, kako ga je tatarska sila u najveću nevolju nagnala, i kaKu su ga od tatarskoga biesa spasili krčki knezovi Fridrik i Bartolomej, potrošivši svoje blago i gotove novce preko 20.000 maraka srebra. Ta je expozicija ili narratio tako izkićena i bombastična, da joj ne nalazimo ravne ni u Sigismundovim poveljama 14. i 15. stoljeća, u kojima se gotovo epskim slogom prikazuju djela i zasluge Gorjanskih, Kanižaja, Morovića i drugih velikaša hrvatskih i ugarskih. Expozicija ili narratio u povelji od g. 1260. nadilazi sve, što nam je poznato u čitavoj diplomatici ugarskoj srednjega vieka. Istina je doduše, da su povelje kralja Bele, izdane zaslužnim muževima nakon provale tatarske (1242.), u obće svojim narracijama nešto obilatije, kao primjerice povelja gradu Trogiru i nekim velikašima i plemićima;

3 ali sve te ne mogu se sporediti s poveljom od g. 1260., gdje se primjerice 1 Fejér, Cod. dipl. X. 6. p. 113, 140, 368. i d. 2 Kukuljević, Jura regni Croatiae, 1. p. 56. 3 Kukuljević, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, pag. 16, 78, 80, 81. i d,