VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 3

2. TANÖDI: ZAGREBAČKA »ZLATNA BULA« 3 nost izprave kao sredstva za potvrdu pravnog" predmeta, zbog kojega je nastala.

7 Ona je sredstvo, koje ovjekovječuje pravni posao i ujedno ga dovršuje. Izprave se izdaju za raznovrstne pravne predmete, zbog čega znatno raste njihov broj iz godine u godinu. Budući da za svaki posao nisu mogli tražiti izpravu od kralja ili potvrđenu kraljevim pečatom, dolaze do vriednosti i izprave drugih izdavača, u prvom redu vjerodostojnih mjesta (loca credibilia-kaptoli i samostani). To povjerenje u izpravu i izdavača i primatelja ostaje kroz ostala stoljeća srednjeg vieka. Od Bele I. (II.) postaje kancelar upravitelj rada oko izdavanja izprava, pa se u prvoj pol. XIII. st. notar uobće niti ne spominje.

8 Kancelar je bio osoba kraljeva povjerenja, i to svećenik, koji je s vremenom dobivao visoke crkvene položaje postavši redovito biskupom odnosno nadbiskupom. Kao visoki crkveni dostojanstvenik krajem XII. i poč. XIII. st. napuštao je dužnost kancelara, koju je preuzeo drugi. Kasnije bi kancelari, postavši crkvenim dostojanstvenicima, zadržali i svoj položaj kancelara, dok se nisu ustalili u novoj crkvenoj službi.

9 Podkraj vladanja Andrije I. (II.) (1205.—1235.) ustaljuje se običaj, da kancelar zadrži i kancelarsku službu uz novi crkveni položaj (1230. kaločki nadbiskup Ugrin bio je i kancelar). Od 1209. god. javlja se podkancelar (vicecancellarius), koji zamjenjuje kancelara zauzeta drugim, u prvom redu crkvenim poslovima. Izpočetka izprave riedko spominju podkancelara, kasnije sve češće, a u drugoj pol. XIII. st. (od 1255.) redovito dolazi u privilegijima. Jedino privilegiji potvrđeni zlatnom bulom sadrže ime kancelarovo, jer je kancelar čuvao pečatnjak zlatne bule. Od 40-ih god. XIII. st. naslov kancelara uviek nosi koji nadbiskup ili biskup, te je on samo upravitelj poslova oko izdavanja izprava. Kancelar i podkancelar su bili ljudi osobitog kraljeva povjerenja, pa su uz svoj crkveni i kancelarijski rad obavljali i druge važne političke poslove. Kancelarija još uviek nije podpuno razvijena kao zatvoreni, organizirani ured sa stalnim namještenicima, pisarima s određenim uredskim položajem i pravilnim tokom službenog poslovanja, barem ne u prvoj pol. XIII. st. Izprave bi na kraljevskom dvoru sastavljali i pisali svećenici, kapelani i klerici, koji su se razumjeli u taj posao, te bi od zgode do zgode dobili zadaću, da napisu izpravu. Od 50-ih godina pojavljuju se stalniji pisari, koji kroz desetljeća pišu izprave, što pokazuje, da tada kancelarija postaje uredom, a pojedini članovi kancelarije uzpinju se po rangu u častima,

10 te početkom XIV. st. postaje dvorska kancelarija pravim uredom. S obzirom na izprave osjeća se utjecaj sve organiziranijeg i birokratskijeg rada u kancelariji, jer se izprave izdaju u sve većem broju; individualne osebine sastavljača sve više nestaju, te dolazi do sve šablonskijeg masovnog izdavanja izprava. 7 Obći su uzroci tome: razvoj kulture i pismenosti po Evropi, te razvoj prometa i trgovine; u Ugarskoj djeluju u tom pravcu redovnici, a mnogi svećenici studiraju na parižkom sveučilištu. 8 Notar je do podkraj XII. st. upravitelj rada oko izdavanja izprava, dok se kasnije, u 1. pol. XIII. st., jedva spominje, a opet se javlja u 2. pol. XIII. st., i to kao specialni, tajni notar (notarius specialis, secretarius). 9 Kada bi kancelar postao »electus, postulatus« jedne biskupije, zadržao bi položaj kancelara, dok ne bi bio crkveno potvrđen. Ugarski su naime kraljevi od sv. Stjepana imali pravo imenovati biskupe, koje je potvrđivao Rim. 10 N. pr. notar, specialni notar, podkancelar i napokon kancelar.