VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 104
104 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA Sva je prilika stoga, da je hrvatski sabor poslije bizantijske okupacije područja Dalmacije i Hrvatske prestao da se sastaje za krunitbu hrvatskoga kralja. To prestajanje dobiva svoj izraz u diplomama izdanim u korist primorskih gradova. U tim diplomama je naime od vremena Bele II. (III.) izostavljena formula: cum autem ad vos coronandus aut vobiscum regni negotia transacturus advenero. Pripadnik kraljeve porodice, koji vlada od ovoga vremena Hrvatskom, ne nosi stoga kraljevski naslov, nego se zove hercegom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Posebna hrvatska krunitba je odpala po svoj prilici iz čisto gospodarskog razloga: s krunitbom je, naime, bio vezan dolazak novoga kralja i njegova dvora, a to je sve bilo skopčano s troškovima zalaznine (descensus). Hrvatskom saboru je bilo mnogo zgodnije, da nošenje toga troška prepusti u cjelini ugarskom plemstvu. (Šišićev Priručnik I., 545 i Tomašićeva Fundamenta). Hrvatska krunitba je najprije prestala »de facto«, ali je to urodilo posljedicom, da je na svršetku prestala i »de iure«. Ta promjena dolazi do izraza i u drugoj pojedinosti. Sve do kralja Emerika ne govori se još o zajedničkoj kruni za Ugarsku i Hrvatsku. Tek poslije god. 1196. dolazi do izraza pojam zajedničke krune, pod kojom stoje s jedne strane Ugarska, a s druge trojedna kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Položaj, koji je s time nastao, može se opisati ovako. Dok je prije toga vremena Hrvatska mogla vriediti kao posebna teritorialna cjelina sa svojom posebnom državnopravnom osobenošću, poslije toga vremena je hrvatska samostalnost u jednoj bitnoj tački prejudicirana. Ugarska i Hrvatska nemaju samo zajedničkoga kralja, nego i zajedničku krunu. A ova se kruna pripisivala prvom ugarskom kralju Stjepanu Svetom. Takvo shvaćanje stvari je urodilo daljom značajnom posljedicom: naime, s time, što je odpadala hrvatska krunitba, odpadala je i potreba, da se kralj iil njegov sin predstavlja hrvatskom saboru i da tom saboru izdaje zakletveno obećanje, da će poštivati »iura ac libertates« hrvatskoga kraljevstva. 3 To odpadanje kraljeve zakletve i posebne krunitbe stoji po svoj prilici u nekoj vezi s nastupom i s prestankom bizantijske vlasti na području Dalmacije i Hrvatske (1167.—1180.). Dalmacijom i Hrvatskom su vladali sada s naslovom hercega ili duksa bizantijski namjestnici. Kad je poslije prestanka bizantijske vlasti Bela II. (III.) ušao u ove krajeve, bio je svakako potaknut namjerom, da nastavi u Dalmaciji i Hrvatskoj onaj sustav, koji je ove dvije zemlje podredio duksu ili hercegu kao kraljevskom namjestniku. Ili, bolje, Bela II. (III.) se nije smatrao običnim ugarskim kraljem. Kao adoptirani član bizantijske carske porodice težio je za carskom vlašću. Njegov će mladi Andrija pečatiti svoje važnije izprave, isto kao bizantijski carevi, zlatnim pečatom ili zlatnom bulom. Zlatnom bulom će pečatiti svoju povlasticu gradu Zagrebu i Andrijin nasljednik Bela III. (IV.). 3 Značajna je zakletva bana Kledina, izrečena u Zadru god. 1107. Kledin se predstavio kao »per gratiam Dei et iussionem domini mei Stephani regis princeps huius provinciae et banus«. Pod nazivom provincije svakako je razumievao temat Dalmacija. Kao ban Kledin je vladao Slavonijom.
