VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 100
100 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA Nije izključeno, da ovaj crkveni utjecaj nije bio po ćudi Tomislavovim nasljednicima. Svakako se za Držislava zna da se nije dao pomazati od splitskog nadbiskupa, nego da je dobivao znakove kraljevskog dostojanstva iz Carigrada. (Toma arhiđakon, Hist. Salon. cap. 13: ab isto Dircisclavo ceteri successores eius reges Dalmaciae et Chroatiae appellati sunt. Recipiebant enim dignitatis insigni ab imperatoribus Constantinopolitanis et dicebantur eorum eparchi sive patricii). Podjeljivanje insignija carskog eparha ili patricija i podizanje na priestolje čine dva po vremenu i prostoru posve razstavljena obreda. Hrvatski sabor odlučuje valjda na prvom mjestu, a tek pošto je pala odluka hrvatskog sabora, izvršena je ceremonija na carigradskom dvoru, kako je opisana u ceremonialnoj knjizi Konstantina Porfirogenita. Ali nije izključeno, da je s porastom bizantijske vlasti stvar tekla i obratno: da je hrvatski sabor samo onoga podizao na priestolje, koji je bio dobio iz Carigrada znakove kraljevskog dostojanstva. Na tu mogućnost kao da ukazuje izreka Ivana đakona, po kojemu je Svetislav, Držislavov stariji sin, lišen priestolja bratovim lukavstvom (dolo fraterno). Takvo se lukavstvo moglo sastojati u tome, da je Krešimir za sebe tvrdio, da je on od Carigrada već designiran za hrvatskoga kralja. Ako je u slučaju Držislava i njegovih neposrednih nasljednika između krunitbe i uzdizanja na priestolje stajao vremenski i prostorni razmak, stvar je posve drugačija u slučaju Dmitra Zvonimira. Zvonimir je pozvan od crkvenog sabora, okupljenog u katedrali ili pred njom, da dâ svoju izjavu o načinu, kako će vladati. Pošto je dao tu izjavu, pretvorio se crkveni sabor u svjetovni, kojemu su prisustvovali dostojanstvenici i pripadnici hrvatskih plemena (comitum et banorum et fidelium maxima congregatio: izraz koji odgovara stanju sabora na Zapadu, ali ne u Hrvatskoj). Taj je sabor pristao na Zvonimirovu krunitbu i na njegovo podizanje na priestolje (Šišićev Priručnik I, 267). Nema sumnje, da je način, kako se razvio obred krunisanja u Hrvatskoj, vršio svoj utjecaj na način krunisanja u Ugarskoj. Malo poslije Stjepana Držislava okrunjen je ugarski kralj Stjepan Vajk. Nije izključeno, da je ugarski kralj Stjepan dobio znakove kraljevske vlasti od bizantijskog namjestnika donje Italije, koji je kroz neko vrieme pod makedonskom dinastijom vršio neki nadzor nad hrvatskim vladarima. Drugi put, kad ugarska i hrvatska krunitba sliede u kratkom vremenskom razmaku, bilježi se za Zvonimira i Ladislava Svetoga. Ladislav Sveti morao je, isto kao Zvonimir, prilikom svoje krunitbe obećati, da će biti poslušan papi Grguru VII. kao sin svome otcu. Da su kasniji ugarski kraljevi prilikom krunitbe morali na svečan način izreći stanovita obećanja, nije izključeno, ali je stvar zabilježena tek pod Andrijom I. (II.). Sva je prilika međutim, da je Andrija prvi put skopčao s crkvenim i svjetovna obećanja, i da su ta crkvena i svjetovna obećanja dobila zajednički oblik, koji je primljen u krunitbenu zavjernicu ili inauguralnu diplomu. Pod utjecajem crkve dobivala je tako ustanova zborovanja sve više oblik, koji podsjeća na rimske predložke. Crkva je vršila dakle zadaću ponovnog izgradenja starine, povratka starih, zaboravljenih oblika, rekonstrukcije državnog poredka, koji bi odgovarao starim predložcima.
