VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 45

tom području. Čini se, da su to i proveli kratkim putem ne pitajući nikoga. To možemo zaključiti odatle, što se kaptol i opet obratio na kralja Ljudevita, da ga zaštiti u mirnom i nesmetanom posjedu privilegija na gradskom području. Kralj je na to odredio ostrogonskom kaptolu, da izvidi pravo stanje stvari. Kako je međutim i ban došao u spor s kaptolom, nije ovaj put predano to pitanje na rješenje njemu, već sasvim nepristranoj trećoj osobi. Ostrogonski je kaptol poslao u Zagreb svoga kanonika Petra, te šašvarskog arhidakona i kraljevog pouzdanika Adama iz Glavnice. Navedeni su u Zagreb stigli baš na tjedni sajam, i to u ponedjeljak po sredoposnoj nedjelji, kada se — prema njihovom izviješću — običava u Zagrebu sakupiti mnoštvo naroda iz bliza i daleka. Na sajmu su baš zatekli gradskoga suca Đuru, gdje ubire pijacovinu, držeći u ruci Naredbenik iz g. 1343., kako ga je izdao kaptol, a koji kaže, da kaptolu pripada pravo ubirati pijacovinu na području zagrebačke gradske općine. Ispitivanjem pak ljudi na sajmu ustanovili su nedvoumno, da to kaptolu pripada od pamtivijeka, a u svom izviješću navode, da je kod tog njihova uredovanja neprestano bio prisutan spomenuti gradski sudac. O nalazu navedene dvojice izdao je ostrogonski kaptol 5. tiavnja 1346. posebnu ispravu, u kojoj se ponavlja od riječi do riječi Naredbnik od 13. siječnja 1343.

26 Kako zagrebački građani nisu uspjeli ni u ovom pokušaju, nastojali su, da navedeni Naredbenik izigraju barem u pojedinostima. Stoga su opet počeli ubirati daću od soli (valjda u sjećanju na svoju prijašnju vlastitu daću na morsku sol), pa od voska i drugih sitnijih stvari (»ac aliis minutis rebus hiis similibus«). Kaptol se godine 1346. protiv toga pritužio Lovri, predsjedniku kraljevskog suda, no izgleda, da nije time ništa postigao. U međuvremenu su se naime i zbog nekih drugih razloga zaoštrili odnosi između kaptola i zagrebačkih građana još i dalje. Došlo je do otvorene borbe, u kojoj se jedna i druga stranka znala latiti svakog sredstva, samo da napakosti protivniku. Tako su bile na dnevnom redu pljačke imovine, zlostavljanja protivnika, paleži, pa i ubojstva. Jedna se i druga stranka tužila i banu i kralju, tražeći pomoć i pravdu. Vođene su mnogobrojne istrage, ali do mira i reda nije došlo. Dakako da ove prilike nisu bile ni malo prikladna atmosfera za rješavanje takvog pitanja, kakvo je bilo ubiranje pijacovine. 28 ibidem: I. str. 180—183.