VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)
Strana - 40
40 Osim već spomenutog uvoda o osnovanosti ubiranja pijacovine od kaptola i nadležnosti kaptolskoga suda u sporovima oko ubiranja pijacovine sadržaje taj Naredbenik i neke ustanove općenite naravi. Tako određuje, da na gradskom području nitko nije oprošten od plaćanja pijacovine, u koliko nije od toga izuzet kanonima, zakonima, kraljevskim privilegijima ili oslobođen od samoga kaptola, a plaća se jednako od robe, koja samo prolazi kroz gradsko područje, kao i od one, koja se u Zagrebu izlaže na prodaju na bilo koji način. Prema tome su ustanovljeni subjekti i objekti kaptolske pijacovine tako, da o tome nije moglo biti nikakve sumnje. S jedne strane obuhvaća Naredbenik bez razlike sve osobe, koje borave na gradskom području — bili to građani ili stranci — as druge strane nastoji obuhvatiti i svu robu na teritoriju grada Zagreba. Zapravo se tu radi o dva razna oblika gradskih daća, t. j. o mitnici i pijacovini, jer je kaptol jednu i drugu ubirao pod jednim nazivom i iz istog naslova, prema kraljevskom privilegiju iz g. 1292. U pogledu mitnice određuje taj Naredbenik, da se od svakih kola natovarenih robom, koja samo prolaze zagrebačkim područjem, i kad se ta roba ne istovaruje i ne prodaje, plaća u ime daće 12 dobrih banskih denara 19 (duodecim denarii banales, semper subintelligendo de huiusmodi denariis quorum septuaginta ad plus valeant unum de auro florenum 20 vel ducatum 21 «). Od stoke, koja 19 Denar je srebren novac u opticaju u težini otprilike 0.93 grama, no težina mu nije 'bila uvijek jednaka, već se mijenjala. Hrvatski vojvode (dux, herceg) i banovi kovali su svoj vlastiti novac — denar — počevši od konca XII. stoljeća. Kovnice hrvatskog novca nalazile su se u razno doba na raznim mjestima, kao u Virovitici, Mitrovici i Pakracu, a od g. 1260. u Zagrebu. Hrvatski banski denari bili su dobar i solidan novac, pa su kao takvi rado i primani za razliku od ugarskih kraljevskih denara, koji su bili lošiji i manje vrijednosti, pa prema tome i neugledniji u svakom pogledu. Tu treba tražiti razlog, radi kojega se novac ugarskih kraljeva nalazi u Hrvatskoj vrlo rijetko u prometu sve tamo do pod konac XV. stoljeća. Iz istog se razloga i ovdje u naredbeniku kod plaćanja navode kao platežno sredstvo samo banski denari (denarii boni banales). 20 Forinta (florenus de auro puro) u srednjem vijeku nije bio u Hrvatskoj novac u opticaju, već samo računska jedinica na osnovi zlata. Zato je forinta u razno doba predstavljala i raznu vrijednost. Tako je forinta polovinom XIV. stoljeća vrijedila 70 banskih denara, dok se kasnije razlikuje ugarska forinta, koja vrijedi 100 denara, od rajnske forinte (»ranjčka«), koja je vrijedila samo 80 denara. 21 Dukat je mletački zilatni novac, koji se nalazio u opticaju kod nas, a vrijednost mu je bila jednaka 1 forinti u zlatu, zbog čega ih naša vrela kadkada zamjenjuju, pa spominju čas jedan, a čas drugi. No tamo gdje se radi o zlatnom novcu u opticaju ima se uvijek razumijevati dukat, bez obzira na naziv, dok se tamo, gdje je riječ o računskoj jedinici na osnovu zlata razumijeva samo forinta. Naziv dukat dolazi od napisa na njemu: »Sit tibi, Christe, datus, quem tu regis, iste Ducatus«. Na ovom mjestu čini se, da je dukat imao značenje računske jedinice, a ne novca u opticaju.
