VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 19

u duhu hrvatskog shvaćanja, glavnu pažnju poklanja svjedočanstvu svjedoka. Nešto preko stotinu godina kasnije isprava od 23. kolovoza 1286. o završenoj parnici između nekog Prvoslava Dabrale i opatica samostana sv. Benedikta däje jasno svjedočanstvo o odnosu isprave i kartulara. Dabrala se tuži splitskom sudu, što samostan posjeduje te zemlje već kakvih pedeset godina, pa opatica »insuper ad ipsius monasterii iuris probationem introduxit montanum ipsius monasterii et quoddam instrumentum de testimonio presbiteri Cernotte, qualiter ipse presbiter Cernotta dederat dictas terras prefato monasterio sancti Benedicti«. Prvoslav Dabrala osporava dokaznu snagu kartulara: »dictum montanum nullius esse valoris neque fore montanum, quo niam manu publica notari factum non est, nec eciam secundum modum montanorum de aliis monasteriis.« Ovaj kartular za Dabralu nema dokazne snage, jer nije ovjerovljen od notara; on zna, da nije bio onakav, kakvi su kartulari drugih samostana, koji su naime imali notarsko ovjerovljenje. Zbog toga traži, da se opatica i koludrice zakunu, da zemlje pripadaju samostanu i prema kartularu i prema ispravi o Črnotinom svjedočanstvu. Opatica i koludrice se zakleše »eć sic ipsum monasterium sancti Benedicti obtinuit terras predictas«?

8 Dok se u ovoj parnici u glavnom iz formalnih razloga osporava dokazna moć kartulara, isprava, koja se skupa s njim javila na parnici, nije došla u pitanje. Barada, koji se ovom ispravom pozabavio samo s obzirom na kartular (str. 14 i 17), ispravno primjećuje: »Iz ove parnice jasno odskače što se tražilo u drugoj polovini XIII. st. da jedan kartular uživa fidem publicam. On je morao biti i ovjerovljen od javnog notara«.

29 Točno primjećuje Barada, da ni u XII. st. u Splitu isprava nema potpunu vrijednost, da vjerodostojnost isprave raste, kako se približavamo svršetku ovoga stoljeća, da njena vrijednost još uvijek ovisi o zakletvi svjedoka, i konačno, da je vrijednost isprave u našim stranama upravo razmjerna s razvitkom notarijata (str. 11). Ali je i pored toga dizanja i padanja značenja isprave slobodno naslućivati, da je javna isprava uvijek uživala veći ugled od privatne i da su zbog toga nastali i opstojali pojedini prijepisi hrvatskih kneževskih isprava. U kartularima imamo redovito naknadnu, često mnogo kasnije sastavljenu zbirku isprava. Otvara se pitanje, kakav bijaše onaj pisani komad, s koga je isprava bila prepisana u kartular, kako stoji kartular prema pojedinim prepisanim komadima, jesu li postojali samo 28 ib. VI. br. 477, str. 562—564. 29 Črnotina oporuka g. 1144. ib. II., br. 54, str. 54—57.