VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)
Strana - 17
1? originala pa zaključuje, da su originali postali bespredmetni te da se kao suvišni nijesu ni čuvali. Gubitak originala da je bio irelevantan za samu stvar, a isprave da su bile zabačene i da su propadale kao nešto bezvrijedno. »Tako su propali i originali Trpimirove i Mucimirove isprave, a sačuvali su se u raznim prijepisima, osobito u kartularima« kaže Barada (str. 13—14). Za ovakovu tvrdnju nemamo neposrednih dokaza. Kad je riječ o pravnoj vrijednosti isprave, a u vezi s time i o pravnoj vrijednosti potvrda i kartulara, treba voditi računa o različitim prilikama mjesta i vremena (Na str. 5 kaže i Barada: »stvar se mijenja i to različito prema mjestu i vremenu«) Treba se sjetiti, da odnos isprave prema kartularu nije bio jedan te isti u sjevernim i južnim krajevima i da su se Hrvati svojim pravnim naziranjem lakše mogli saglasiti i novorimskom noticijom nego s kartom. A nikako se ne smije zaboraviti uloga, koju u ispravama hrvatskih krajeva, kod njihovog postanka i izradbe, ima primalac. Isprave i njihovi prijepisi vršili su svoj zadatak, kartulari opet svoj. Već u IX. stoljeću, kako dobro primjećuje Barada (str. 7 op. 23) hrvatski elemenat sve to više prodire u gradove; mnoge pravne norme prelaze iz Hrvatske u dalmatinske gradove. Hrvatsko pravno naziranje stoji u istom odnosu prema ispravi kao i prema kartularu. A da je ugled hrvatskih knezova, njihove odluke i pisana svjedočanstva o tim odlukama bio veći i u očima Hrvata i u očima primalaca njihovih isprava, vidi se po mnogim pojavama. Tužan izgled sačuvanih isprava kralja Zvonimira g. 1078 i Stjepana II. g. 1088—1089. o Pustici u Lužanima 24 daje naslućivati, da su se obje isprave možda i suviše rabile kao dokazna sredstva, da im je briga, koja im se poklanjala tokom vremena, bila više na štetu nego na korist. Da su se kojim sretnim slučajem sačuvale i dvije kneževske, možda bi svojom vanjštinom naličile ovim kraljevskim. A da su na nesreću propale i ove dvije kraljevske, vjerojatno bi bile propale s istih razloga, s kojih su propale i kneževske. 25 24 Doc. br. 97 i 124, str. 112—113 i 148—149; Šišić, Priručnik str. 287—288; Novak, Scriptura Benevenatana. S osobitim obzirom na tip dalmatinske beneventane. Paleografijska studija, Zagreb 1920. tab. XVII. i XVIII.; Nagy, Monumenta Diplomatica. Isprave iz doba hrvatske narodne dinastije. Zagreb 1925., tab. XIII. i XIV. 25 O kartularima i o svakojakim diplomatičko-pravnim pitanjima, kojima davaju povoda, usp.: Paoli, Programma scolastico di paleografia latina e di diplomatica. III. Diplomatica. Firenze 1898., str. 160—164.: Redlich, Die Privaturkunde des Mittelalters. U Below-Meinecke, Handbuch der Mittelalterlichen und Neueren Geschichte. Abteilung IV. Urkundenlehre. III. Teil. München-Berlin 1911., str. 79—92; Boüard, Manuel str. 213—219.
