VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 13

13 između unechte i falsifizierte Urkunde. Da bi se izbjeglo nesporazumima, možda bi najbolje bilo u hrvatskom jeziku govoriti o ispravnim ili autentičnim, o krivotvorenim ili neautentičnim ispravama i naziv falsifikat rabiti samo onda, kad se njemački Unechtheit potpuno podudara s francuskim falsification. Pod naslovom »Opće diplomatičko-paleografske bilješke« (str. 4—21) želi »prije detaljnog pretresa naših isprava dati neka općenita diplomatičko-paleografska razjašnjenja, povezavši ih uglavnom s diplomatičkim materijalom splitske crkve«. Ispravno spominje, da su na području rimske pokrajine Dalmacije važile rimske pa rimskobizantinske pravne norme, na suženom dalmatinskom području u VII. st., naime u primorskim gradovima i na otocima, da politički i pravni kontinuitet nije bio prekinut i da su ostale na životu pojedine norme rimskog zakonodavstva. Nasuprot pravne norme grčkobizantinskog zakonodavstva od VII. st. dalje ne djeluju u smislu izmjene pravnog stanja u novoj Dalmaciji. Ovo svoje razpolaganje nadovezuje Barada na općenite karakteristike Heubergera o talijanskim ispravama VI—XII. st. Hrvatske mu se kneževske isprave »u svemu podudaraju s ispravama lombardo-tuscijskim, t. j. onim Regnum Italiae« pa dodaje »po njima vidimo da u ono doba u Hrvatskoj isprava uživa punu vjeru«. U pitanju potpunog podudaran] a hrvatskih kneževskih isprava s lombardo-tuscijskim ne bih se mogao potpuno složiti s Baradom. Za mene Trpimirova isprava imade sve stvarne oznake, kojima se odlikuju diplome IX. st; Mutimirova potvrda Trpimirove a Zvonimirova potvrda i Trpimirove i Mutimirove jasan su mi dokaz o valjanosti i značenju u prvom redu hrvatskih javnih isprava.

14 Nema dakle sumnje, da je Mutimirova isprava, kako dobro kaže Barada, jasan dokaz, da je javna isprava na teritoriju Hrvata tada uživala potpunu vjeru u svemu (str. 8). Hrvatske kneževske isprave mogu doista imati kao popratnu pojavu neke crte lombardo-tuscijske karte; te njihove zajedničke crte mogu dati povod daljnjem ispitivanju veza između lombardsko-tuscijskih i hrvatskih isprava i ako je malo vjerojatno, da bi se iz postojećeg gradiva mogli izvesti zamašniji zaključci. Stalno je, da hrvatske kneževske isprave potpuno odavaju karakter diploma svog vremena; podjedno su i dispozitivne i dokazne isprave a njihove odredbe od trajnog značenja. Njihovi pisari Martin i Firmin, i ako su bili stranci, stajali su, kako kaže Barada, prema svom vremenu kulturno i naučno visoko i dostojno su predstavljali hrvatsku dvorsku kancelariju 14 Vjesnik drž. arh. I., str. 26—30.