VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 166

166 svećenike, što su uostalom odobravali i katolički misionari, koji su rietko kada mogli zalaziti medu katolike. Uvođenje novoga, Grgurova kalendara nailazilo je na težkoće medu katolicima u svim krajevima, naročito u slavonskoj Podravini. Sveta je Stolica morala zbog toga odgađati uvođenje novoga kalendara, da bi se narod sačuvao od apostazije. Bosanskom krajinom pisac se posebno bavi. U ovom se kraju dugo sterala hrvatsko-turska granica, na kojoj se neprestano ratovalo, i to na turskoj strani Vlasi Martolozi grčko-iztočne vjere. Zato su Hrvati katolici morali iz vlastite domovine izseliti ili se poturčiti ili prieći na grčko-iztočnu vjeru. Upravo ovdje stradali su katolici više nego u ikojem drugom kraju. Dr Draganović je obogatio hrvatsku historiografiju vrlo dobrim prilogom. Upotriebio je dosta neobjelodanjenih izvora iz arhiva De propaganda fide. Upodpunio je rad drugih, ali i izpravio neosnovana mišljenja te dao nove poglede. Jos Butmac Dr Carolus Nežić, De pravoslavis lugoslavis saec. XVII ad catholicam fidem reversis necnon eorum conceptu Romanae Ecclesiae. (Romae 1940.). Typis polyglottis Vaticanis. Desclèe et socii editores pontificii. Doktorska disertacija. Str. 156. Cijena 30 Lira ili 40 Kuna (Narodna prosvjeta, Zagreb). Dr Dragutin Nežić odabrao je za svoju doktorsku disertaciju uistinu zanimljiv predmet: rad za crkveno jedinstvo medju grčko-iztočnjacima u Crnoj Gori i Hercegovini. Disertacija se dieli u tri diela. U prvom (str. 7—51.), poviestnom dielu, koji je najzanimljiviji i najvažniji, iznose se događaji, iz kojih se vidi, tko je i na koji način tokom 17. stoljeća radio za crkveno jedinstvo na području Crne Gore i Hercegovine, zatim u Dalmaciji i Srbiji. U drugom dielu (str. 52.—115.) objelodanjena su 24 pisma (»epistolae«). To su dokumenti, nastali ponajviše u Crnoj Gori i Hercegovini u vezi s radom oko crkvenog jedinstva. Neka su pisma ovdje prvi put objavljena. Uz originalni tekst tadanjega hrvatskoga jezika nalazi se i latinski prievod. Treći je dio (str. 116.—147.) dogmatska razprava, u kojoj se — u vezi s iznesenim pismima — govori o prvenstvu rimskog Pape i o pravoj Kristovoj Crkvi. Dr Nežić je uistinu obogatio svojom tiskanom knjigom našu oskudnu crkveno-poviestnu književnost. Rad za crkveno jedinstvo nije prikazan tek nizom kronoložki poredanih viesti nego su pojedini događaji među sobom povezani logički i objašnjeni stvarno. Iz bilježaka se izpod crte točno vide upotriebljeni izvori i literatura. Na kraju se nalazi kazalo osobnih imena i stvari. U epilogu se kazuje, kakvi su danas izgledi za vjersko jedinstvo među grčko-iztočnjacima. Možda bi bilo dobro, da je pisac više iztaknuo, iz kojih je razloga pisao svoju radnju, što su drugi napisali prije njega; u čemu je dosadanje pisanje trebalo upodpuniti i popraviti. Trebalo se možda više zadržati na pitanju, da li je crkveno jedinstvo kod grčko-iztočnjaka došlo u 17. stoljeću s traženjem novčane podpore i političke pomoći sa Zapada, ili je ono postojalo stvarno i iskreno u srcima i dušama svećenika i puka. Razprava je Dr Nežića drugačije izradjena savjestno i marljivo, s dobrim razumievanjem i uspjehom. Ona je, i bez polemiziranja, u velikoj mjeri popunila i popravila pisanje drugih, pa će je s razumljivim zanimanjem čitati katolici i nekatolici. Jos Butmac