VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 165

165 KRUNOSLAV ST. DRAGANOVIĆ, MASSENÜBERTRITTE VON KATHOLIKEN ZUR »ORTHODOXIE« IM KROATISCHEN SPRACHGEBIET ZUR ZEIT DER TÜRKENHERSCHAFT. Pontificium institutum orientalium studiorum (Roma 1937.). Str. 104. Pisac je sebi postavio za zadaću obrazložiti i dokazati povjestnu činjenicu, preko koje se do sada olako prelazilo, a ta je, da su katolici nekada prelazili u masama na grčko-iztočnu vjeru, i to na hrvatskom jezičnom području. Historiografija je dosad znala, da je nešto grčko-iztočnjaka u našim krajevima prešlo na katoličku vjeru. No da bi se i obrnuto događalo, t. j. prelazi katolika na grčko-iztočnu vjeru, i to u masama, na to nas nije do sada skoro nitko upozorio. Zato smo Dr Draganoviću veoma zahvalni, jer nam je u svojoj dobro obrađenoj radnji dao ključ za razumievanje, zašto su Crna Gora, Bosna i Hercegovina, gdje su katolici nekoć bili veoma brojni, izgubile katoličku većinu. Najprije pisac spominje Crnu Goru, koja je tako dugo ostala posve katoličke zemlja. Katoličanstvo su u staroj Duklji potisnuli i progonili srbski vladari nakon sjedinjenja Duklje i Raške u jednu državu, a skoro je sasvim nestalo katolika u 17. stoljeću zbog progona s turske i grčko-iztočne strane te poradi nestašice katoličkih svećenika. Dukljanski su katolici prešli u velikom broju na islam i na grčko-iztočnu vjeru. Područje prostrane trebinjske biskupije bilo je u srednjem vieku naseljeno izključivo katoličkim elementom. Istom u 16. stoljeću počelo je tu katoličanstvo propadati, a u 17. stoljeću nestalo je skoro sasvim. Razlog je tome podpuno pomanjkanje katoličkih svećenika te pritisak s turske i grčkoiztočne strane, kao i u Crnoj Gori. Za ove svoje tvrdnje navodi Dr Draganović velik broj dokumenata iz Arhiva De propaganda fide, a obazire se i na zbirke dosad tiskanih dokumenata te na bibliografiju. Posebno navodi Dr Draganović primjere prielaza s katoličanstva u Južnoj Dalmaciji i Sriemu. Razlozi su za prelaz i tu bili uglavnom oni, koje smo gore spomenuli. Da se uistinu radi o odpadu u masama s katoličanstva, dokazuje pisac i s pomoću etnografskog iztraživanja pa navodi saskokatolička prezimena i prezimena, izvedena od izključivo katoličkih imena, a koja su prezimena danas grčko-iztočnjaka. Ime »Križ« ide samo s katoličanstvom, a razšireno je u cieloj Bosni. U II. dielu razprave obradio je pisac neka posebna pitanja u vezi s prielazom katoličkih masa u grčko-iztočnu vjeru. Najprije razpravlja o pravnom i stvarnom položaju katolika i grčko-iztočnih u turskom carstvu. Zatim nabraja, na temelju Propagandina arhiva i već objavljenih izvora, iz kojih se vidi, kako su grčki i drugi vjerski poglavice ljuto progonili katolike u Bosni, Slavoniji i drugdje. Ti su se progoni sastojali u nemilosrdnom utjerivanju vjerskog poreza od siromašnih katolika za grčkog patrijarha, koji je sebi svojatao vlast i nad katolicima. Osim toga su grčki svećenici otimali katoličke crkve, u njima služili silom liturgiju, katolike bacali u tamnicu i mučili, i to često puta s pomoću Turaka. U posebnom poglavlju obraduje pisac pitanje nestašice svećenika. Navodi o tome upravo porazne izvještaje. Prostrani krajevi, nekoć čisto katolički, imali su po jednoga ili nijednoga svećenika. Biskupi su ponajviše stanovali izvan svojih biskupija, u zemljama kršćanskih vladara. Zato su se katolici u nuždi poradi primanja sakramenata obraćali na grčko--iztočne